Ekološki obojena reka: Čikago na Dan Sv. Patrika
Spread the love

Pre bezmalo sto godina, 27. jula 1919. crni mladić Judžin Vilijam prešao je na belački deo rasno podeljene plaže na obali jezera Mičigen u Čikagu. Jedan belac ga je pogodio kamenom, nesrećni Judžin je pao u vodu i udavio se. Ovaj događaj bio je okidač za višednevne rasne nemire u Čikagu u kojima je poginulo 38 ljudi (25 crnaca i 13 belaca). Bio je ovo najtragičniji događaj tokom “Crvenog leta” 1919. kada je u seriji rasnih nereda širom SAD poginulo više od 150 ljudi. Potresne fotografije ovih događaja koje je snimio Jun Fužita, slavni čikaški fotograf japanskog porekla, privukle su moju pažnju u Istorijskom muzeju Čikaga.

Vek kasnije, agencijska vest prošle nedelje glasila je ovako: Čikago je dobio prvu Afroamerikanku gradonačelnicu Lori Lajtfut, koja je otvoreno gej i potpuno nova u politici. Obećala je reforme, sređivanje gradskog budžeta i rat kriminalu. Sa tim programom ostvarila je prednost od skoro 50 procenata ispred dugogodišnje političarke Toni Prekvinkl, takođe Afroamerikanke. Na nacionalnom nivou jedan od tri tabua pre 11 godina oborio je Obama – bio je prvi Afroamerikanac na čelu SAD, još je ostalo da na to mesto dođe žena i LGBT osoba. U čikaškoj gradonačelnici Lori “razbila” su se sva tri tabua.

Dva dana uoči Dana Svetog Patrika, praznika svih Iraca i nas koji se bar jednom godišnje tako osećamo, sleteli smo u Čikago, “vetroviti grad” u kojem je pre samo dva meseca temperatura padala i na 50 stepeni Celzijusovih ispod nule. Prve večeri otišli smo do italijanskog restorana “Quartino” i uverili se da je Čikago mnogo jeftinji od Njujorka, sa manjim pritiskom turista i mnogo više lokalnog stanovništva u restoranima i na ulicama…

Ekološki obojena reka: Čikago na Dan Sv. Patrika
Ekološki obojena reka: Čikago na Dan Sv. Patrika

Subota uoči Svetog Patrika koji je 17. marta po tradiciji je dan kada se u Čikagu reka boji u zeleno i održava velika parada u čast najvećeg sveca u Iraca. Već za doručkom u hotelu zapažam da gotovo svi gosti imaju neki zeleni detalj na sebi. Svi se kreću u pravcu reke Čokago koju od 1962. Unija vodoinstalatera grada boji u zeleno. Tajni recept čikaških vodoinstalatera koji vodu pretvara u florescentu zelenu tečnost nalik nukleranom otpadu – organskog je sastava i potpuno bezbedan za prirodnu sredinu. Hiljade ljudi koje su se ujutro tiskale oko obala reke oko podneva sliva se na Columbus Drive aveniju kojom će proći parada u kojoj učestvuju desetine muzičkih i plesnih grupa, crkvenih horova, orkestara, sponzora…

I druge migrantske zajednice u Čikagu organizuju svoje proslave – ali je Dan Svetog Patrika najpopularniji događaj koji privlači hiljade turista iz SAD i celog sveta i to je dan, kada smo, kako kažu “svi mi Irci”! Dok odlazimo sa parade prolazimo pored grupe verskih fanatika kakvi se mogu sresti u svim američkim gradovima, nose transparente: “Isus je umro zbog naših greha!”

“Oblak” ili “Pasulj” kako je u Čikagu zovu, gigantska skulptura u Milenijumskom parku koja je 2006. postala zaštitni znak i verovatno najčešće fotografisani motiv grada. Britanski umetnik indijskog porekla Aniš Kapur pobedio je na međunarodnom konkursu i napravio 100 tona tešku čeličnu skulpturu inspirisan oblikom i izgledom tečne žive. “Oblak” se pojavljivao u brojnim filmovima, serijama i muzičkim spotovima, međutim samo jednom se autor odlučio na tužbu. Naime, 2017. je NRA (National Rifle Association) – asocijacija koja se bavi promocijom oružija i  bori protiv ograničavanja njegove upotrebe – snimila je spot u kojem se pojavljuje “Oblak”. Kapur je odmah tužio NRA zahtevajući da se spot povuče i godinu dana kasnije dobio spor pa je asocijacija izbacila kadar sa “Oblakom” iz svog videa.

Bazen u hotelu “InterContinental” pamti Džonija Vajsmilera i Ester Vilijams
Bazen u hotelu “InterContinental” pamti Džonija Vajsmilera i Ester Vilijams

Raskošna građanska kuća Samuela Nikersona na uglu Erie Str. i Wabash Ave. sagrađana 1873, dve godine nakon velikog požara koji je u dva dana progutao gotovo ceo centar Čikaga, danas je The Richard H. Driehaus Museum u kojem se nalazi kolekcija nameštaja i drugih predmeta iz tzv. “Pozlaćene ere”. Izraz “Pozlaćena era” (“Gilded Age”) pojavljuje se prvi put te iste 1873. godine u istoimenoj satiričnoj noveli Marka Tvena i danas se referiše na period velikog industrijskog napredka SAD od kraja građanskog rata 1865. do početka Prvog svetskog rata. “Pozlaćena” a ne “zlatna” je zbog toga što je u tim decenijama došlo do naglog bogaćenja brojnih porodica (Vanderbildi, Rokfeleri, Frikovi, Karnegijevi, Gugenhajmovi. Morganovi…) ali i velikog siromašenja radničkih slojeva. U velikoj trpezariji kuće postavljena je instalacija koja predstavlja izmenu percepcije društvenih uloga u “Pozlaćenoj eri” – za svečanim trpezarijskim stolom su prvi put i Afroamerikanci, promenjena je i uloga žena…

Dok hodam ka Linkoln parku i razmišljam kako je Čikago nekon požara 1871. (koji je prema predanju izazvala krava koja je šutnula fenjer), ponovo izgrađen i nalazim sličnosti sa Solunom koji je isto tako postradao od požara 1917. Prolazim pored Vodovodnog tornja koji je od kamena pa je preživeo požar i niže niz Mičigen aveniju prolazim pred Četvrte prezbiterijanske crkve. Plakat “Besplatni koncerti petkom u podne” – doveo me je u kapelu iza crkve. Već je počeo nastup ženskog trija koji je izvodio poznate operske i pop-arije. Koncert je poklon porodici pokojne Pamele Mek Gan, vernice ove crkve i “velike obožavateljke muzike”. Tako protestantski i tako američki.

Branko Palikuća, rođeni je Užičanin, u Čikagu je od 1988. godine. Danas je vlasnik nekoliko restorana u gradu i dobro poznaje scenu. U njegovom restoranu “Topaz Café” večeramo sa Brankom i njegovim prijateljima, tu je i Igor Miklja koji putuje Amerikom i snima reportažu o srpskim sportistima koji su postigli velike uspehe u SAD. Priča nam kako se bogati Jevreji iz Čikaga sve više sele na Floridu pa mu tako odlaze najbolje mušterije.

Kolega Antonije Kovačević u Čikagu je godinu dana, kao i mnogi naši ljudi radi po nekoliko poslova – organizuje nastupe pevača sa Balkana, radi sa kamionima, pokreće portale namenjene ljudima sa prostora bivše Jugoslavije koji žive u Čikagu i okolini. Priča mi kako su druge emigrantske zajednice poput Poljaka, Iraca ili Italijana mnogo povezanije i više pomažu novopridošlim zemljacima nego kada je reč o Srbima. Dok pijemo pivo u meksičkom restoranu, Antonije mi objašnjava kako „Meksikanci održavaju mašinu u radu“: „Oni rade sve teške i fizičke poslove – kuvaju, čiste, grade… Oni su vredni, spremni da rade za male plate…“. Najgori sloj društva je, kaže tzv. „white trash“…belci sa margine koji veruju da je dovoljno to što su beli da ih čini boljima od „obojenih“ i migranata, ne žele ništa da rade, nepouzdani su…

Tačan broj Srba u Čikagu nije poznat, a procenjuje se da ih ima više stotina hiljada, daleko najviše u SAD. Prvi srpski imigranti stigli su u grad na obali jezera Mičigen – poznat po pici sa debelim testom, “Čikago Bulsima” i Al Kaponeu – još krajem 19. veka.

Masakr na dan Sv. Valentina: Krvavi obračuni u Čikagu u vremenima Prohibicije
Masakr na dan Sv. Valentina: Krvavi obračuni u Čikagu u vremenima Prohibicije

Veliki talas Srba došao je u Čikago posle Drugog svetskog rata, kada je tamo odlazila četnička imigracija i uopšte oni koji su bili protiv komunista. Zbog toga i onaj stih “čuvene” pesme Baje Malog Knindže „Kad sam bio mali, poklone mi slali – iz Čikaga moji, znaš ti dobro koji”. U gradu je živeo i Mihajlo Pupin, postoji i srpski konzulat, srpski restorani, kao i crkva Svetog Simeona Mirotočivog.

Pored Srbija u Čikagu u manjem broju žive i Hrvati, Bošnjaci i ostali narodi sa prostora bivše Jugoslavije. Jedan Hrvat i Jugosloven ostavio je za sobom još jedan (tačnije dva) zaštitna znaka Čikaga. Reč je o čuvenim skulpturama Indijanaca (“Kopljanik” I “Strelac”) koje je Ivan Meštrović izvajao u Zagrebu 1928. godine i poslao ih u Čikago. Savršenim linijama mišića konja i indijanskih ratnika na njima – nedostaju samo koplje i luk I strela. Naime, “Kopljanik” nema koplje i “Strelac” nema luk i strelu – ostavljeno je posmatraču da ih izmašta.

Američka gotika: Čuvena slika Granta Vuda iz 1930.
Američka gotika: Čuvena slika Granta Vuda iz 1930.

U istoj epohi “ar dekoa” nastale su I brojne fasade čikaških oblakodera. Jedan od najelegantnijih na Mičigen aveniji danas je “InterContinental Hotel”. Na fasadi su egipatski motivi, tako popularni u eri “ar dekoa” nastali pod uticajem velikih arheoloških otkrića u Egiptu tih godina. Na 12. zgrade – nalazi se bazen u kojem su nekada vežbali Džoni Vajsmiler i Ester Vilijams. Kada nije minus 50 i vetar ne duva jako – Čikago je idealan grad za one koji vole da šetaju Mornarički kej sa velikim “Točkom”, besplatan ZOO-vrt u Linkoln parku, Kineska četvrt…

Ono što je u Njujorku Metropolitan muzej, u Čikagu je The Art Institute of Chicago –  koji čuva na desetine hiljada vrednih umetničkih dela iz celog sveta od Šagalovih vitraža preko Van Gogove “Spavaće sobe” i Matisovih “Kupača na reci” do ikone američke umetnosti i verovatno najpoznatije slike nastale u SAD – “Američke gotike” Granta Vuda koji je zamolio svog zubara i njegovu sestru da mu poziraju u ulozi farmera i njegove neudate kćerke.

Još jedan značajan jubilej je ove godine – vek od uvođenja Prohibicije, tj. zabrane proizvodnje i točenja alkohola u Americi koja je uvedena 18. Amadmanom na Ustav SAD 1919. godine i ukinuta 1933. Tokom tih 14 godina – procvetala je čišaška muzička i klupska scena a paralelno sa njom i ganksterski klanovi koji su se obračunavali do istrebljenja. Fotografija gore pomenutog Juna Fužite “Masakr na Dan Svetog Valentina” nastala je posle gansterskog obračuna 14. Februara 1929. kada je surovo likvidirano sedam članova North Side Ganga.

Vek nakon rasnih nemira na čelo Čikaga došla je žena, Afroamerikanka i pripadnica LGBT populacije. Hoće li uspeti da se izbori sa kriminalom i korupcijom ostaje nam da vidimo. Oko ovog drugog mogla bi da se posavetuje sa Rodom Blagojevičem, Srbinom i bivšim guvernerom države Ilinois koji je 2011. osuđen zbog korupcije. Morala bi u tom slučaju da ga poseti u Federalnom zatvoru u Čikagu gde Blagojević izdržava svoju 14-godišnju zatvorsku kaznu.

Objavljeno u “Dnevniku” – 7. aprila 2019.