Spread the love

Kongres u Vegasu bio je zanimljiv po mnogo čemu – počevši od – za ove prilike, prilično bizarnog enterijera u “Planet Hollywood” hotelu sa hodnicima između konferencijskih sala u kojima se nalaze fotografije i skulpture zombija i sličnih kreatura. Pojedinci su prokomentarisali kako “Zombieland” i jeste najbolja alegorija medijske industrije danas

Deset minuta trajala je šetnja od našeg hotela „Flamingo“ na Stripu do hotela „Planet Hollywood“ u kojem je organizovan World Media Congress u organizaciji FIPP, globalne asocijacije izdavača magazina. U „Pariskom kafeu“ ispod Ajfelove kule doručkovali su dremljivi kockari koji su celu noć proveli u zatvorenim prostorima kazina udišući upumpani kiseonik koji ih drži budnima. Tu na pločnicima su devojke sa haljinama od perija koje se slikaju sa prolaznicima, povremeno naletim i na nekog Elvisa. Oni mlađi koji su bančili po klubovima do zore, sede u „Oxygen barovima“, novom hitu Vegasa, u kojima mamurluk umesto kafom i „ceđenom“ leče inhalacijom kiseonika začinjenim različitim voćnim ukusima.

U februaru 1994. Las Vegas je bio jedan od 7 gradova u okviru International Visitors Programa Ambasade SAD čiji sam bio polaznik. Poslednji broj “Sveta” pre mog puta u SAD koštao je 500.000.000.000 dinara, rat je besneo u Hrvatskoj i BiH. Vegas i cela Amerika činili su se kao san.

Posle toga 2004. bio sam ovde sa Sandrom, Elena je ostala u NS kao 4-mesecna beba. 15 godina kasnije – u Vegasu smo svo četvoro i čini mi se da se tokom svih ovih decenija ceo svet promenio – samo je ovaj grad ostao isti.

Kroz arhitekturu hotela na Stripu (centralni Las Vegas Boulevard) u Las Vegasu možemo da ispratimo ukuse i ekonomske prilike u raznim dekadama od 1946. kada je izgrađen “Flamingo” do danas. “Flamingo” je inspirisan Art Decoom i Majamijem; sledi ga “Sahara” 1952, “Tropicana” 1957, “Linq” 1959… Šezdesete su obeležili “Planet Hollywood” 1963, “Ceasars Palace” 1966 i “Circus, Circus” 1968. Sedamdesete: “Harrah’s” i “Bally’s” 1973, “Casino Royale” 1978. i “Cromwell” 1979. Deset godina nije bilo novog hotela na Stripu – do 1989. kada je otvoren “The Mirage” inspirisan Polinezijom, 1990. “Excalibur”, inspirisan Srednjim vekom, 1993. čak tri nova velika hotela – “Luxor” (piramida i sfinga), “Treasure Island” i “MGM Grand” (tada najveći hotel na svetu sa preko 4.000 soba). “Stratosphere” i “Park MGM” 1996, “New York, New York” 1997, “Bellagio” 1998, “Mandalay Bay” i “The Venetian” i “Paris”1999. Hoteli sagrađeni posle 2000. više nisu imali posebne teme – “Wynn” (2005), “Encore” (2008), “City Center” (2009) i “Cosmopolitan” (2010) – odlikuju se savremenim dizajnom, jednostavnim i čistim linijama…

Bagzi Zigel i Mejer Lanski, dva njujorška gangstera jevrejskog porekla – zaslužni su što je Vegas ovo što danas jeste. 1946. su sagradili hotel “Flamingo”, najstariji na Stripu. Prvi je ubijen godinu dana kasnije u LA-u, drugi je dočekao duboku starost u Majamiju gde je redovno odlazio u sinagogu na uglu 3. ulice i Vašington avenije. Grad u čijem usponu mafija ima značajnu ulogu dobio je i Nacionalnu muzej organizovnog kriminala, čuveni Mob Museum koji je jedna od glavnih turističkih atrakcija Vegasa.

Činjenica da sam u Vegasu sa porodicom, da su mi ćerke maloletne pa u kazinu ne mogu ni da se zadrže čak ni da posmatraju roditelje za stolom za rulet a da je u novembru i u pustinji Nevade previse sveže da kupanje u bazenu – opredelila me je da poslušam savet američkog ambsadora u Zagrebu.

On mi je uoči puta za SAD na 2. rođendanu hrvatskog izdanja magazina “Diplomacy & Commerce” u Muzeju Mimara rekao da je sedam danas u Vegasu sa porodicom zbog trodnevnog kongresa – potpuna besmislica i da obavezno odemo do LA ili SF. Boravak u Vegasu presekli smo dvodnevnim izletom u San Francisko i to se pokazalo kao pametna odluka. Osveženi prizorima jednog od najlepših gradova na svetu vratili smo se u Vegas gde je od 12.do 14. novembra trajao World Media Congress.

Setio sam se kako sam isto za “Novi magazin” pisao izveštaj iz Nju Delhija nakon kongresa koji je 2011. godine održan u glavnom gradu Indije. FIPP kongresi koji se održavaju svake druge godine u nekom drugom gradu na planeti dobar su lakmus na kojem se mogu isčitati sve dinamične i dramatične promene koje se u medijskoj industriji dešavaju.

Prvi FIPP kongres na kojem sam bio održan je 2005. u hotelu “Waldorf Astoria” na njujorškoj Park aveniji. Tri godine pre svetske ekonomske krize i dve godine pre pojave prvog “pametnog telefona”, bilo je to “zlatno doba” izdavaštva: tiraži su se računali u stotnama hiljada i milionima primeraka a zarade u stotinama miliona dolara. Prijem dobrodošlice održan je u MoMA, večerali smo ispod Moneovih “Vodenih ljiljana”, na stolovima su bile vaze sa kalama i činilo se kao da će “zlatno doba” potrajati još bar 50 godina. Ipak, i u takvoj atmosferi bilo je “glasova razuma” koji su ukazivali na potencijalne problem u industriji (ekonomsku krizu i dramatične tehnološke promene još niko od prisutnih nije slutio). Tako je Džonatan Njuhaus, prvi čovek kompanije Conde Nast (“Vogue”, “Vanity Fair”, “Glamour”…) tokom ručka održao prezentaciju “Branding is not enough” u kojoj je naveo desetak primera velikih magazinskih brendova koji su propali na nekim tržištima. Njuhaus je objasnio i razloge zašto su ti magazini bili ugašeni u pojedinima zemljama: od toga da je koncept magazina otišao predaleko od originalnog, preko obrnute situacije da koncept nije bilo dovoljno prilagođen lokalnom držištu do prevelike konkurencije ili pogrešno odabranog partnera.

Svim tim razlozima, tri godine kasnije pridružila su se još dva: ekonomska kriza i “pametni telefoni”. U proteklih 11 godina ugašeno je više hiljada magazina i dnevnih novina širom sveta. Nakon Njujorka 2005. sledeća konferencija bila je u Pekingu 2007, još uvek je trajala “zlatna era” ali su brojni pokazatelji već najavljivali njen kraj. Dve godine kasnije 2009. – kongres u Londonu, medijska industrija je već na kolenima. 2011. – Nju Delhi, kongres o kojem sam pisao tada u “Novom magazinu” – pojedini izdavači krenuli su putem oporavka i pronalaženja novih modela zarade dok su neki drugi propali. 2013. smo bili u Rimu a 2015. u Torontu u Kanadi. Kongres 2017. je trebalo da se održi u Varšavi ali je u poslednji čas doneta odluka da se promeni lokacija a razlog za to bilo je gušenje medijskih sloboda u Poljskoj pa je na kraju bio u Londonu.

Kongres u Vegasu bio je zanimljiv po mnogo čemu – počevši od – za ove prilike, prilično bizarnog enterijera u “Planet Hollywood” hotelu sa hodnicima između konferencijskih sala u kojima se nalaze fotografije i skulpture zombija i sličnih kreatura. Pojedinci su prokomentarisali kako “Zombieland” i jeste najbolja alegorija medijske industrije danas.

Neki veliki izdavači sa kojima sarađujemo na izdavanju licencnih magazina u našem regionu – po prvi put se nisu pojavili na FIPP kongresu. “The Economist” i “Hola!/Hello!” na primer. Da li se razlozi kriju u ekonomskim teškoćama, Bregzitu ili je u pitanju nešto treće, ostaje nam da nagađamo. Nisam sreo ni potomke čuvenog Vilijama Randolfa Hersta iz kompanije “Hearst” po čijem je liku i delu Orson Vels 1941. snimio film “Građanin Kejn”.

Potomci se nisu pojavili: Vilijem Randolf Herst i Orson Vels u ulozi "građanina Kejna"
Potomci se nisu pojavili: Vilijem Randolf Herst i Orson Vels u ulozi “građanina Kejna”

O stanju izdavaštva govori i činjenica da osim nekoliko ljudi koji su bili I u Njujorku 2005. – gotovo niko više nije u istom mediju čak ni u industriji. Raduje me uvek kad sretnem Alfreda Hajncea i Ekarta Bolmana, doajene medijske industrije iz Hamburga koji su nam 2002. “na naviđeno” dali licencu za magazin “Bravo”, našu prvu franšizu. Tada su njih dvojica radili za Bauer, sada je Alfred u Burdi a Ekart ima svoju konsultantsku kuću. Tokom ručka pričamo o tome kako se ko nosi sa činjenicom da Google i Facebook odnose gotovo 90% novca za onlajn oglašavanje.

Ovogodišnja konferencija iskoristila je aplikaciju “Deal Room” za zakazivanje sastanaka što je bilo praktično, ali su slotovi bili od po 20 minuta pa je svako kašnjenje od 5-10 minuta uzrokovalo lančana pomeranja sastanaka. Veliki broj razgovora sa ljudima sa kojima već radimo kao i nekim kompanijama koje bi trebalo da postanu naši licencni partneri u budućnosti sprečio me je da pratim sve prezentacije i panele koje sam želeo da vidim i čujem.

Kako je brend spasio "Plejboj": Prvi broj magazina sa Merilin Monro iz 1953.
Kako je brend spasio “Plejboj”: Prvi broj magazina sa Merilin Monro iz 1953.

Kako je brend spasio Playboy” glasio je naslov prezentacije Dejvida Izraela, finansijskog i operativnog direktora kompanije “Plejboj” koja je proteklih godina, nakon smrti osnivača i masovne seobe sadržaja na internet – pretrpela teške udarce: mnoga izdanja širom sveta su zatvorena, između ostalog i “Playboy” u Srbiji. Komentarišem sa kolegom do sebe kako samo neko ovako biblijskog imena može da priča o “spasavanju Plejboja” jer je ta takvu operaciju sigurno bio potreban Mojsijev štap koji bi razdvojio Crveno more. Dejvid Izrael nas nije uverio u svoju priču iako je govorio o tome kako oni nisu više klasična medijska kompanije, kako osim svog sadržaja prodaju i razne brendirane proizvode, između ostalog i kondome.

Jedan drugi veliki magazinski brend takođe je prezentovao svoj “model spasa”. Majk Federle, direktor kompanije “Forbs” pričao je o svojim novim biznis modelima. Posebno mi je bio zanimljiv grafikon u strukturi prihoda “Forbsa” 2010, 2014. i 2019.

2010. godine print je u “Forbsu” činio 62% prihoda, onlajn 30% i “ostalo” (konferencije, licence, sindikacija) – 8%. Samo četiri godine kasnije – 2014. print je pao na na 52%, onlajn je bio 35% a ostalo 13%. U ovoj godini struktura “Forbsovog” prihoda će biti ovakva: Print 21%, onlajn 52% i ostalo – 27%. Dramatične promene koje su uzrokovale potrebu da se iz korena menja organizaciona šema kompanije, da neka zanimanja potpuno nestanu a druga, do juče nepostojeća – budu neophoda za opstanak kompanije.

Promenjeni izvori prihoda: Magazin "Forbs"
Promenjeni izvori prihoda: Magazin “Forbs”

Ovaj pomalo nadrealni FIPP kongres završio sam primereno: predstavom Dejvida Koperfilda, U privatnoj režiji otišli smo na šou ovog, posle Hudinija verovatno najspoznatijeg mađioničara na svetu. 63-godišnji iluzionista, ofarbane kao gavran crne kose, lica zategnutog kao bubanj – izvodio je svoje stilizovane trikove, poigravajući se sa emocijama publike čestim pominjanjem svog pokojnog oca za kojeg je očigledno bio veoma vezan.

Koperfild se već tri decenije nalazi u vrhu liste najplaćenijih selebritija i prava je šteta što na predstavi nisam video veći broj mojih kolega izdavača. Siguran sam da bi im neki od Dejvidovih trikova pomogli da njihove kompanije prežive do Lisabona u kojem će u septembru sledeće godine biti naredni kongres.

Muke po Dimirtriju

Sedamo u taksi, vozač u kasnim tridesetima čuo je naš razgovor na srpskom i pita odakle smo. Kada je dobio odgovor, otvorio je dušu. Dimitri je Rus iz okoline Moskve, u Vegasu radio kao taksista već sedam godina. Ima svoj stav o gotovo svim geopolitičkim temama i u tih 20 minuta koliko traje vožnja od hotela „Flamingo“ do aerodroma u Vegasu – saznao sam sve:

–        „Treba da sačekate da Amerika oslabi (!?) pa da onda uzmete Kosovo nazad!“

–        „Poslednjih godina nema puno turista iz Rusije u Vegasu, od kako je Amerika uvela sankcije, mnogi bogataši su osiromašili pa više ne dolaze!“

–        „Za sve su krivi Ukrajinci, oni su započeli rat pa smo mi dobili sakcije! A svi znaju da je Krim oduvek bio Ruski i da u istočnom delu Ukrajine ima puno Rusa!“

–        „Ima Rusa u Vegasu, ali ovih koji žive u Americi. Posebno ima ruskih Jevreja. Mi u Rusiji ne volimo Jevreje, oni su krivi za Oktobarsku revoluciju!“

–        „Staljin je bio surov ali je činio mnoge dobre stvari za Rusiju!“

–        „Ovde u Americi ne smem uvek da kažem da sam Rus. Kada vidim da je neko ’kaboj’, Trampov glasač, onda kažem ko sam, oni nas vole. Ali ove „usrane demokrate“, oni mrze Ruse.

Da sam na trenutak zatvorio oči i pomislio da sam u nekom beogradskom taksiju koji me vozi od aerodroma ka gradu, mogao bih da zamislim gotovo identičan razgovor.

Sasvim je jasno da je po sredi gotovo identična ideološka i mentalitetska matrica kojom su napajani kako Dimitri iz Rusije – koji već sedam godina živi i radi u mrskoj Americi, tako i brojni naši dimitriji koji pljuju Ameriku i Zapad. Proklinju Gorbačova i pad Berlinskog zida ali decu, ako mogu – šalju na školovanje u Evropu i SAD; žene u šoping u Milano i London – a oni sami, kada su pri parama, pune kase fudbalskih klubova iz Mančestera, Barselone, Madrida ili Minhena. Kada se igra u Kazanu ili Tiraspolju, uvek imaju neke važne poslovne obaveze u Beogradu.

Moskva i Sankt Peterburg imaju sjajne univerzitete ali kako da ponosni tata-patriota na slavi kaže da mu sin studira u Moskvi, šta će reći komšije i rodbina. Kako da majka na Instagram kači ćerkine fotke sa drugaricama na Univerzitetu u San Peterburgu kada je zelena u Švajcarskoj mnogo zelenija a nebo nad američkim kampusima tako plavo da ni filter nije potreban.

Ovi drugi, sirotinja – misle to isto ali decu ne šalju na školovanje, nego na rad na taj isti Zapad – od „bauštele“ do konobarisanja po kruzerima i pabovima. Neki voze i taksi kao siroti Dimitri, pa sa gorčinom govore, sa onima sa kojima to smeju, o skoroj propasti trulog Zapada.

(Tekst je objavljen u “Novom magazinu” u novembru 2019.)