Spread the love

Sa svojih 45.000 m2 Dvorac Vindzor najveći je stalno nastanjeni zamak u Evropi, u njegovoj kapeli sahranjeni su brojni britanski monarsi, poslednja među njima – kraljica Elizabeta II a tu leži i mladi etiopski princ čiji grob krije tužnu i dramatičnu priču

Bio je mart 1917. kada su nemački avioni marke “Gotha G. IV” počeli da prelaze Lamanš i seju smrt u Londonu i drugim ostrvskim gradovima. Marka aviona neprijatno je asocirala na deo nemačkog prezimena vladajuće britanske dinastije – Sakse-Koburg i Gota (Saxe-Coburg and Gotha). Antinemačko raspoloženje u zemlji ali i strah da bi nakon svrgavanja njegovog rođaka ruskog cara Nikolaja II talas antimonarhističkog raspoloženja mogao da zahvati i ostataka Evrope – naterao je britanskog kralja Džordža V na radikalnu odluku. On je Kraljevskom proklamacijom od 17. jula 1917. obelodano da će vladarska porodica Velike Britanije ubuduće nositi ime po zamku Vindzor. Tako je nemačka dinastija Sakse-Koburg i Gota koja je u Veliku Britaniju došla sa princom Albertom, mužem kraljice Viktorije – zauvek otišla u istoriju. Satirični nedeljnik “Punch” ilustrovao je taj događaj karikaturom koja pod naslovom “Veliko spremanje” prikazuje kralja Dordža V kako metlom čisti krune iznad kojih piše “Made in Germany”.

Šesta sezona popularne Netflixove serije “The Crown” ponovo je u centar pažnje vratila britansku kraljevsku porodicu pa sam odlučio da posetim Dvorac Vindzor.
Nakon jednosatnog putovanja vozom od stanice Waterlooo u Londonu stižem u gradić Vindzor. Izlazim sa Železničke stanice i nalazim se ispod samih zidina dvorca. Dok se penjem strmim putem ka centru mesta prolazim pored brojnih spomenika koji govore o bogatoj istoriji Vindzora. Kristijan Viktor bio je unuk kraljice Viktorije, rođen je u Dvorcu Vindzor 1867. a umro od malarije u Pretoriji u Južnoj Africi 1900. u 33. godini. Spomenik majoru Kraljevskog pešadijskog korpusa koji je učestvovao u brojnim bitkama od Indije, preko Sudana do Zlatne obale u Africi – podigli su njegovi prijatelji i saborci. Odmah pored je spomenik posvećen kralju Džordžu V “prvom vladaru kuće Vindsor”. Prolazim pored Kraljevskog pozorišta (Theatre Royal) u kojem se davala predstava “Aladin”. Iz izloga suvenirnica smešte se razglednice, tanjiri i šolje sa likovima pokojnih i živih članova kraljevske porodice Vindsor kao i figurice kraljice Elizabete II, kralja Čarsla III ali i kraljičinih omiljenih pasa – korkija. U centru mesta veliki spomenik kraljici Viktoriji i do njega ukrašenja božićna jelka.

Preko mosta, sa druge strane Temze, naslonjen na Vindzor nalazi se gradić Iton. Poznat je po čuvenoj Školi za dečake (Eton College) u kojoj se obrazovalo 20 britanskih premijera i veliki broj pripadnika kraljevske porodice, između ostalih i prinčevi Vilijem i Hari. Iton pohađaju učenici od 13. do 18. godine. Iton obrazuje više od 1.300 učenika smeštenih u 25 domova. Godišnja školarina iznosi 46.000 funti. Mreža poznanstava sklopljenih na Itonu često je korisna u kasnijoj poslovnoj karijeri, a bivši učenici se nazivaju stari Itonci (Old Etonians). Mnogi stručni časopisi nazivaju Iton najboljom privatnom školom za mladiće u Velikoj Britaniji. Gotovo svi učenici nakon završetka školovanja nastavljaju obrazovanje na Univerzitetima, a trećina odlazi na dva najprestižnija engleska univerziteta, u Oksfordu i Kembridžu.
Nakon opsežnih sigurnosnih procedura ulazim u Dvorac Vindzor koji je na ovom mestu sagradio Vilijam I Osvajač nakon invazije Normana u 11. veku. Sa svojom površinom od 45.000 m2 važi za najveći stalno naseljeni zamak na svetu.
Izgrađen je na veštački napravljenom uzvišenju strateški važnom za kontrolu reke Temze i glavnog puta ka Londonu. Prvobitno je bio okružen drvenom palisadom i jarkom, a kasnije su u vreme vladavine Henrija I izgrađene kamene zidine. Od tada je ovaj zamak postao rezidencija britanskih vladara, što ga čini ujedno i najduže naseljenim zamkom u Evropi. Kralj Henri III je tokom 13. veka izgradio luksuznu palatu u okviru kompleksa zamka, dok je Edvard III ponovo sagradio zamak, što je bio najskuplji građevinski projekat neverskog karaktera u srednjovekovnoj Engleskoj. U okviru zamka je u 15. izgrađena Kapela Svetog Đorđa u kojoj su sahranjeni mnogi britanski monarsi, poslednja među njima – kraljica Elizabeta II. Tokom vladavine Tjudora zamak je zadržao svoj izgled, ali su Henri VIII i Elizabeta I povećali značaj ovog dvorca, jer su ga koristili za održavanje svih značajnih diplomatskih događaja.

Tokom Engleskog građanskog rata korišćen je kao sedište vojske Parlamenta i kao mesto na kojem je Čarls I bio u pritvoru. Čarls II je uz pomoć arhitekte Hju Meja izvršio rekonstrukciju većeg dela zamka. Nakon perioda u kojem je zamak bio slabo održavan, Džordž III i Dordž IV su u 18. veku rekonstruisali palatu Čarlsa II i time joj dali današnji izgled. Kraljica Viktorija je izvršila samo manje promene na zamku u kojem su tokom većeg dela njene vladavine bili organizovani prijemi povodom raznih svečanosti. Tokom vazdušne Bitke za Britaniju u Drugom svetskom ratu u njega se sklonila kraljevska porodica.

Dvorac Vindzor je teško stradao u požaru 20. novembra 1992. kada se u Kraljičinoj privatnoj kapeli zapalila zavesa prebačena preko jedne od sijalica. Požar je trajao 15 sati i potpuno uništio čuvenu Salu Sv. Džordža i okolne prostorije dvorca. U govoru povodom 40. godina svoje vladavine kraljica Elizabeta II je tu 1992. nazvala “Annus horribilis” (Užasna godina). Naime, požar u Dvorcu Vindzor bio je samo poslednji u nizu loših vesti za kraljevsku porodicu tokom te godine. Prvo su u januaru objavljene fotografije ljubavne veze princeze Sare, supruge kraljičinog drugog sina Endrjua i njenog ljubavnika naftaća Stiva Vajta. Posle toga je usledilo njihov razvod. Razveli su se zvanično i kraljičina jedina ćerka princeza Ana i njen suprug Mark Filips a Dajana, princeza od Velsa je objavila biografsku knjigu “Diana: Her True Story” u kojoj prvi put javno govori o Čarlsovoj vezi sa Kamilom. U avgustu iste godine objavljeni su i detalji tajno snimljenih intimnih razgovora princeze Dajane i njenog ljubavnika Džejmsa Gilbija.

Na kraju posete dvorcu obišao sam Kapelu Sv. Džordža u kojoj su sahranjeni mnogi britanski monarsi između ostalih i više puta pominjani kralj Džordž V i njegova supruga kraljica Meri. U jednom posebnom delu kapele, velikom svega 12 kvadratnih metara – sahranjena je kraljica Elizabeta II, njen suprug princ Filip, sestra Margareta kao i roditelji – kralj Džordž VI i kraljica Elizabeta (poznata kao Kraljica majka).

Pažnju mi privlači jedini grob u kapeli na kojem je stajalo ime koje nije bilo evropskog porekla. Tu, u kapeli Dvorca Vindsor sahranjen je princ Alemajehu, sin cara Etiopije Tevodrosa II.

Grob 18-godišnjeg mladića krije jednu dramatičnu i tužnu sudbinu. Naime, nakon poraza u bici kod Magdale 1868, car Tevodros II je izvršio samoubistvo a Britanci su sa sobom kao taoce poveli njegovu udovicu Tiruvork i sina Alemajehua. Tiruvork je umrla na dugom putu do crvenomorske obale. Maloletni Alemajehu odveden je u Englesku gde je predstavljen kraljici Viktoriji ali se, daleko od svoje domovine. duboko nesrećan i suočen sa rasističkim predrasudama razboleo i umro od upale pluća 1879. Kraljica Viktorija je na neki način osećala grižnju savesti zbog tužne sudbine ovog mladića i naložila da on bude sahranjen u Kapeli Sv. Džordža u Vindzoru i pored njegovog groba postavila srebrnu tablu u znak sećanja na nesrećnog princa.

Zanimljivo je da je jednu od svojih ćerki Tevodros II oženio za švajcarskog vojnog inženjera. Ta grana njegove porodice se zatim skrasila u Rusiji a Njihov potomak je slavni britanski glumac Piter Ustinov koji je tako Tevordosov prapraunuk o čemu ovaj piše u svojoj autobiografiji iz 1977. “Dear Me”.

Listam lokalne dnevne novine dok u obližnjem pabu čekam voz koji će me vratiti za London i uz pintu “Guinness” piva ručam tradicionalnu britansku mesnu pitu. “Guardian” donosi zanimljiv tekst o tome kako imovina hiljada ljudi u severozapadnoj Engleskoj, zahvaljujući drevnom običaju, postajala je deo kraljeve imovine.

Vojvodstvo Lankaster koje donosi ogromne profite kralju Čarlsu Trećem, prikupilo je desetine miliona funti poslednjih godina po zastarelom sistemu koji datira još iz feudalnih vremena. Finansijska sredstva poznata kao “bona vacantia”, u vlasništvu ljudi koji su umrli bez testamenta ili poznatih najbližih srodnika, prikuplja vojvodstvo. Tokom poslednjih 10 godina, u fondove je prikupio više od 60 miliona funti. Dugo se tvrdilo da se, nakon odbijanja troškova, prihodi od bona vacantia doniraju u dobrotvorne svrhe, međutim ispostavilo se da je taj novac korišten za popravke i opremanje privatnih poseda kraljevske porodice.

“Gurdian” je identifikovao desetine ljudi čiji je novac prenet na kraljevo nasledno imanje nakon što su umrli u mestima kao što su Preston, Mančester, Barnli, Blekburn, Liverpul, Ulverston i Oldam. Nekoliko njih je živelo u zapuštenim imanjima ili socijalnim stanovima koji su u suprotnosti sa luksuznim imanjima vojvodstva koja su renovinara novcem koji su ostavili za sobom.

Neki od njihovih preživelih prijatelja bili su zgroženi kada su saznali da se njihova imovina koristi za renoviranje kraljevih imanja, nazivajući tu praksu „odvratnom“, „šokantnom“ i „nemoralnom“.

Bakingemska palata je odbila da komentariše ove navode. Portparol Vojvodstva Lankaster je ukazao da je, nakon smrti njegove majke, kralj podržao nastavak politike korišćenja novca bona vacantia za „restauraciju i popravku kvalifikovanih zgrada kako bi ih zaštitio i sačuvao za buduće generacije“.