Mlin Kovin
Spread the love

Širom Vojvodine nižu se na desetine zatvorenih fabrika: ciglana, kudeljara, pivara, mlinova, šećerana… Nekadašnji stubovi privredne postali su “postaje” na vojvođanskom tranzicionom “Križnom putu” koji uz izvađene železničke pragove i zatvorene stanice svedoče o slavnim danima ovdašnje industrije od koje su danas ostale samo krhotine

Put od Žablja do Bisernog ostrva, dug svega 25 kilometara izgleda kao Golgota naše tranzicije, sa “postajama” nastalim od 1990. do danas: Izvađeni pragovi pruge koja je nekada ovde prolazila; zatvorena šećerana u Žablju; napušten salaš na ulazu u Čurug koji izgleda kao iz one pesme Zvonka Bogdana; napuštena ciglana u Čurugu; kuća na prodaju u centru Čuruga; zatvorena ciglana u Bačkom Gradištu i napušten i oronuo Dvorac Rohonjci na Bisernom ostrvu, nekada čuvenom po vinu “krokan” koje se pilo na “Titaniku” i na Dvoru Habsburga u Beču.
Ova tranziciona vojvođanska “Via Dolorosa” samo je deo priče o privredi u severnoj srpskoj pokrajini koja je uništena u proteklih 35 godina.
Od nekadašnjih 15 šećerana koliko ih je u Vojvodini i Srbiji radilo 2000. godine – ostalo je samo četiri (Vrbas, Kovačica, Pećinci, Crvenka). Ova u Žablju prestala je da radi među poslednjima – 2019. Prvo su radnici iz Žablja putovali u Crvеnku tokom kampanjе prеradе šеćеrnе rеpе gde je ista grčka kompanija “Helenik” vlasnik fabrike. Međutim, uskoro je i ta potreba prestala.
Šećerana u Žablju je osnovana 1976. a sa radom je počela 1979. U periodu od 1979. do 2006. godine, fabrika je imala 28 kampanja prerade šećerne repe i preradila 7.015.000 tona repe. Ostvareni rezultati po pitanju površina pod šećernom repom kretali su se od 35,15 do 51,1 tona po hektaru prinosa i digestije od 13,00% do 17,10%. Kapacitet dnevne prerade je 5.500 tona repe na dan. Sve je to sada samo istorija kao i u šećeranama u Baču, Kovinu, Senti, Novoj Crnji, Zrenjaninu i drugim mestima u kojima se šećer više ne proizvodi.

Sećam se kada je u mom rodnom Baču 1979. otvarana Šećerana “Jugozapadna Bačka”. Kroz selo je išao defile na čelu sa vatrogasnim duvačkim orkestrom. Kao 11-godišnji dečak gledao sam uzbuđenje meštanja srećnih što će gotovo iz svake kuće neko da dobije u posao u novoj šećerani. Dve decenije kasnije, fabrika je prodata “za šest maraka” i nastavak priče vam je poznat.
Ista sudbina zadesila je i ciglanu i kudeljaru u Baču. Na mestu kudeljare otvorena je fabrika žice ali je i ona zatvorena. Gotovo identična je sudbina šećerana, kudeljara i ciglana u svim ostalim vojvođanskim selima i varošicama.
Nastavljam biciklom ka Čurugu i gledam sa leve strane puta naslagane železničke pragove preko kojih su više od jednog veka tutnjali vozovi. Pruga koja je vodila od Žablja preko Čuruga do Bečeja je ugašena a pragovi se prodaju na komad ko je zainteresovan.
Ništa veselija slika nije ni par stotina metara dalje, pre ulaza u Čurug nalazi se nekadašnji salaš porodice Malić.
Kao u onoj pesmi Zvonka Bogdana – napušteni salaš na ulazu u Čurug seća se vremena kada je pored bunara bio đeram kojim se izvlačila voda za napajanje stoke. Podrum je nekad bio pun vina a u pušnici su visile šunke, slanine i kobasice. Ostao je i kuhinski ormar da seća na domaćicu koja je u njemu držala tanjire i začine. Postojalo je i “kupatilo” sa drvenim držačem za lavor…
Nakon Drugog svetskog rata tadašnja Jugoslavija bila u proizvodnji industrijske konoplje među vodećima u svetu, a 1965. čak na zavidnoj trećoj poziciji na planeti, odmah iza Rusije i Kine. Proizvodnja industrijske konoplje je kod nas nekoliko decenija bila zabranjena, a i sada se može uzgajati samo uz posebno odobrenje i nadzor, zbog zloglasne joj opojne rođake indijske konoplje – marihuane…
Kako se dogodilo da Vojvodina umesto po fabrikama za preradu industrijske konoplje čija se berzanska cena pre 100 godina utvrđivala u Odžacima – danas postane poznata po planzaži “Jovanjica” i uzgoju indijske konoplje, tema je za posebnu studiju.

Neposredno pred Drugi svetski rat u Dunavskoj banovini bilo je preko 200 kudeljara i kudeljarskih preduzeća. Nakon Drugog svetskog rata rekordna proizvodnja zabeležena je 1949. kada je pod konopljom u Jugoslaviji zasejano 108.210 hektara, a izvezeno 21.855 tona. Ova konoplja je korišćena najviše u tekstilnoj industriji i druge svrhe, pre svega u brodogradilištima, zbog izuzetne čvrstoće i dužine vlakana, da bi kasnije gubila na značaju usled napretka hemijske industrije i razvoja sintetskih vlakana. Kakve su mogućnosti i perpsektiva predočeno je u na međunarodnom simpozijumu “Konoplja – sirovina budućnosti”, ne slučajno u Senti, gde se nalazila jedna od 72 ugašene kudeljare.

Konoplja je bila potisnuta iz visokorazvijenijih zemalja, ali se danas u svetu proizvodi oko 80.000 tona konoplje, međutim, sve više je prisutna u Evropi, pa se u mnogim zemljama traži proizvodnja za razne svrhe, od lekova do vrlo vrednih industrijskih proizvoda poput celuloze i papira, ulja i drugih. Nekada je u Vojvodini bilo izuzetno rasprostranjeno gajenje konoplje, na području Bačkog Petrovca, Odžaka, Apatina, pa i berza za trgovanje, jer su na tržištu najcenjenije bile konoplja iz Italije i Vojvodine, jer su idealni agroekološki uslovi za njeno gajenje. Jedna od velikih mogućnosti je proizvodnja celuloze i papira od vlakana konoplje, jer je prema rečima Krgovića poznato da se od kratkih vlakana pozdera konoplje može proizvoditi celuloza za roto papir, dok su duga vlakana od kore konoplje pogodna za proizvodnju celuloze za visoko vredni papir za cigarete i novčanice. U vreme kada su kudeljare u Vojvodini gašene, među njima i u Senti, pre četvrt veka Fabrika šećera “Kristal” u Senti i austrijska firma “Andricz” izradili su studiju izvodljivosti za fabriku celuloze i papira, u kojoj bi sirovina bila konoplja.

Konoplja kod nas sada može da se gaji samo u registrovanom poljoprivrednom gazdinstvu. Uz priloženu potvrdu o kupovini semena i deklaraciju prijavljuje se cela proizvodnja Ministarstvu unutrašnjih poslova. Stručnjaci ukazuju da industrijska konoplja ima svega 0,2 odsto psihoaktivne supstance (THC), dok je kod indijske konoplje 10, 20 pa i do 30 odsto.

Ako vas put nanese u Kulpin, selo severno od Bačkog Petrovca naseljeno većinom Slovacima, pored čuvanog Dvorca Dunđerski u kojem su snimani brojni filmovi i serija, imaćete prilike da pogledate i jedan zanimljiv muzej.

Posebno mesto u Poljoprivrednom muzeju u Kulpinu obuhvata istorijat prerade kudelje. Proizvodnja ove biljke u Srbiji danas je na simboličnih 300 hektara dok je nakon Drugog svetskog rata tadašnja Jugoslavija bila u proizvodnji konoplje među vodećima u svetu. Vozeći bicikl po Vojvodini shvatio sam da je naša ravnica zapravo groblje napuštenih i uništenih kudeljara (njih čak 76) od kojih su uglavnom ostali samo fabrički dimnjaci koji štrče iz njiva kao spomenici industrijalizacije 19. i 20. veka.
Proizvodnja industrijske konoplje je kod nas nekoliko decenija bila zabranjena, a i sada se može uzgajati samo uz posebno odobrenje i nadzor, zbog “zloglasne” joj opojne rođake indijske konoplje – marihuane… Međutim, istaknuti domaći i inostrani stručnjaci koji se konopljom naučno bave, sada je prepoznaju kao sirovinu budućnosti.
Stručnjaci tvrde da je konoplja najstarija biljka koju je čovek gajio, te da je njeno kultivisanje otpočelo još 10.000 godina pre nove ere.
Na Balkan konoplja je stigla u 5. veku, najverovatnije sa Bliskog Istoka ili Rusije, u doba Nemanjića u Srbiji se uzgajala uz reke, a dok nije proterana sa naših polja dobro je bila ukorenjena u Vojvodini.
Prva fabrika za preradu podignuta u Futogu 1865. godine, a da je u to vreme u Odžacima bila organizovana berza na kojoj se nedeljno prodavalo 150 do 250 tona konoplje. Glavni kupci su bili Englezi, najviše za potrebe ratne flote za brodsku užad, a prerađevine od konoplje izvozile su se za Grčku, Siriju, Afriku, Nemačku, Dansku, Švedsku i Holandiju. O predratnom lancu kudeljara porodice Hertl iz Odžaka pisao sam pre dve godine.

Čest prizdor u Vojvodini su i napušteni pogoni ovdašnjih ciglana koje su do pre 50 godina postojale u gotovo svako većem mestu u pokrajini dok su danas gotovo sve zatarabljene. Na kopovima nekih od ovdašnjih ciglana, poput ovih u Čurugu, pronađeni su ostaci arheoloških nalazišta što je dodatno osujetilo radove na arheoloških nalazištima.

Ako ne računamo male zanatske pivare u Vojvodini su tranziciju preživele samo dve velike industrijske pivare – one u Apatinu i Čelarevu. Obe su kupile strane korporacije a u Novom Sadu je “Heineken” kupio i novootvorenu Rodićevu “MB Pivaru”. Zrenjanin, Bečej, Vršac i Pančevo u kojima je pivarska tradicija postojala vekovima – više se ne mogu pohvaliti svojim pivom.

Kada su Austrijanci proterali Osmanlije iz Vojvodine i počeli u nju da naseljavaju i veliki broj Nemaca koji su sa sobom doneli svoju kulturu, običaje, poslove, radne navike, a ono što se posebno primilo ovde je proizvodnja piva i uživanje u njemu.

U Vršcu je još dvadesetih godina 18. veka osnovana Vršačka pivara. Zrenjaninci su svoju dobili 1745, a u Apatinu je, kada je Carska komora iz Beča odobrila njen rad, 1756. počela je da radi Apatinska pivara.

U Pančevu s ponosom tvrde da njihova pivara, osnovana 1722. jeste najstarija na Balkanu (ako se Pančevo može smatrati Balkanom). Ni ona više ne postoji.

Deda Đorđa Vajferta preselio se početkom 19. veka u Pančevo i ubrzo počinje da proizvodi pivo. Kada je posao krenuo, da bi ga još bolje razradio, šalje sina Ignjata u Nemačku da u tamošnjim pivarama izučava zanat i radi.

Posle povratka iz domovine proširuju posao ovde i grade još veću pivaru u Pančevu koja postaje najveća na Balkanu. Danas njeni, uglavnom dobro sačuvani, ostaci koriste se najviše za snimanje filmova.

Ignjat Vajfert, po očevom “receptu”, šalje u Nemačku na školovanje svog sina Đorđa, koji je u Vajenštofenu 1872. godine apsolvirao na Velikoj pivarskoj školi. Kada se vratio, posao su proširili i na Beograd, na mestu današnje Beogradske industrije piva (BIP) koja takođe više ne postoji.

Tih godina vojvođanski veleposednik Lazar Dunđerski počinje ozbiljno da se interesuje za posao oko piva.

Sjajno zemljište i zahvalni klimatski uslovi za gajenje osnovnih sirovina za pivo ječma i hmelja, koji su postojali u Čelarevu, navode Lazu Dunđerskog da tamo pokrene pivaru. Godine 1892. otvorena je Čelarevska pivara koja je posle 2000. godine prodata kompanije “Carlsberg”.

Sombor je takođe imao svoje pivare. Posle elibertacije 1749. g. grad je od pivarstva imao godišnje prihode od 1.000 forinti (5% od svih prihoda grada).

Pivnice/pivare su polovinom 18. stoleća u Somboru držali uglavnom Nemci (Kaspar Špilauer, Franc Feter i Johan Pirkinger). Danas u ovom gradu postoje dve male zanatske pivare: “Ravangrad” i “Sombrewery” ali se one po svom kapacitetu ne mogu meriti sa nekadašnjim velikim proizvođačima.

Pivara u Bečeju takođe je imala dugu tradiciju. Neki istorijski podaci govore nam da je jedan Nemac tamo pivo počeo da proizvodi 1754. U početku se posao odvijao ručno, a najneophodnija oprema dolazila je iz Nemačke.

Uz šećerane, kudeljare, ciglane, pivare i napuštene železničke stanice najčešći “spomenici” neuspešne tranzicije u Vojvodini su i brojni mlinovi kao i vetrenjačke koje umesto da budu turističke atrakcije kao u Holandiji – danas uglavnom svedoče o nemaru i zapuštanju.

“Narkomanija, bolest najnormalnija”, grafit visoko na zidu u unutrašnjosti nekadašnjeg mlina u Kovinu nagoveštava nam da se u ovoj impresivnom objektu vredne indusrtrijske baštine, na žalost gotovo potpuno ruiniranom, ovih dana sakupljaju neki drugi ljudi koji nisu mlinari. Baka ispred kuće s druge strane ulice odmahuje rukom: “Ne radi to, propalo! Drogoši se tu skupljaju!”

Nije Vojvodina izuzetak kada je reč o odumiranju “starih industrija” ali su u većini evropskih zemalja, pa čak i u onima koje su do 1989. bile sa druge strane “gvozdene zavese” – takvi objekti zaštićeni kao vredni primeri industrijske baštine a u njima su danas smešteni različiti kulturni ili komercijalni sadržaji. Kod nas to uz retke izuzetke – nije slučaj, pa zatvorene i napuštene šećerane, kudeljare, ciglane, pivare i mlinovi služe kao smetlišta ili u boljem slučaju skloništa za pse lutalice, beskućnike i migrante.