Spread the love

Do sada najveću Meštrovićevu retrospektivu posetioci u zagrebačkoj galeriji Klovićevi dvori mogu da pogledaju do 3. marta

Uspinjača na kraju Tomićeve ulice za 0.6 eura odvešće će vas sa Ilice u Gornji Grad. Tu je negde stan u kojem živi Marta, junakinja Grlićevog kultnog filma “Neka ostane među nama” koju igra Ksenija Marinković. Kada se otruje tabletama odatle će Martu, praćenu pogledima znatiželjnih prolaznika Hitna pomoć odneti na nosilima. Tim putem, stepenicama ili uspinjačom često je morao da prolazi Ivan Meštrović čiji je zagrebački atelje 500 metara dalje. Kao već priznati svetski umetnik Meštrović se u njega uselio početkom dvadesetih godina XX veka.

Kada se izađete iz uspinjače proći ćete pored Kule Lotršćak iz 17. veka, iste onde pod čijim zidovima je kao dete ostavljena lepa Manduša iz romana Marije Jurić Zagorke. Sa iste kule svakog dana u podne i danas odjekuje Grički top. Par metara dalje nalaze se Klovićevi dvori, prostrani galerijski prostor u kojem na tri nivoa (u prizemlju, dvorištu i na dva sprata) do 3. marta možete da pogledate do sada najveću retrospektivu dela Ivana Meštrovića.

Na Veliku Gospu, 15. avgusta 1883. rodio se Ivan Meštrović a zagrebačka galerija Klovićevi dvori obeležila je 140 godišnjicu umetnikovog rođenja izložbom čije su autorke ugledne istoričake umetnosti Petra Vugrinec, muzejska savetnica Galerije Klovićevi dvori i Barbara Vujanović, muzejska savetnica Atelijera Meštrović, dok organizaciju retrospektive potpisuje kustoskinja Iva Sudec Andreis. Iako se njegovo stvaralaštvo prostire na više decenija, kontinenata i medija, izložba ostaje fokusirana na njegov vajarski rad u kojem je ostvario i najveći opus.

Par nedelja pred otvaranje izložbe, sredinom novembra 2023. u jeku predizborne kampanje u Srbiji gotovo je došlo do omanjeg regionalnog kulturnog skandala kada zvanični organi nisu želeli da izdaju dozvolu za iznošenje iz zemlje Meštrovićevih skulptura koje se nalaze u stalnoj kolekciji Narodnog muzeja Srbije u Beogradu. Potpis je stigao u zadnjem momentu pa su se Srđa Zlopogleđa i Miloš Obilić pridružili Pobedniku, Marku Kraljeviću i Banović Strahinji na Gornjem gradu. Maketa Vidovdanskog hrama iz Narodnog muzeja u Kruševcu ipak nije stigla u Zagreb.

O tome koliki je značaj ove izložbe u Hrvatskoj svedoči podatak i da je njenom otvaranju prisustvovao premijer Andrej Plenković koji nije previše čest gost na ovakvim događajima. „Njegova umjetnička ostvarenja nisu samo nacionalno blago već su i univerzalno naslijeđe koje nadilazi granice i povezuje nas s drugim narodima i umjetničkim izrazima“, rekao Plenković podsetivši kako su njegova dela u privatnim i javnim zbirkama i na lokacijama širom sveta “neprolazan i vjerodostojan promotor Hrvatske”.

Postavka sa više od 200 skulptura hronološki prati umetnikov razvoj od dečaka u Otavicama pa sve do renomiranog umetnika čiji su radovi krasili i gradove preko Atlantika. Skulpture su u Klovićeve dvore stigle iz Njujorka, Tate Gallery u Londonu, Lidsa, Ljubljane, Beograda, Rima i Praga kao i iz raznih delova Hrvatske. U Čikagu sam pre par godina imao prilike da izbliza posmatram njegove Indijance – dve gigantske skulpture (Kopljanik i Strelac) na ulazu u Grant Park. Meštrović svojim junacima nije dao oružije – koplje, luk i strelu već je ostavio posmatraču da ih zamisle i fokusiraju se na maestralno izvedene detalje muskulature konja i indijanskih ratnika.

Mišići na jednom od Meštrovićevih dela završili su i u filmu “Crveno, belo i kraljevski plavo”. Reč je o Amazon Prime adaptaciji LGBT ljubavnog romana američke autorke Kejsi Mekviston koji prvobitno objavljen 14. maja 2019. Radnja se vrti oko lika Aleksa Klermont-Dijaza, prvog sina predsednice SAD i njegovu romantičnu vezu sa princom Henrijem, britanskim princom. Aleks i Henri u jednoj sceni posmatraju skulpturu “Torzo Banović Strahinje” koji se nalazi u stalnoj kolekcji Muzeja Viktoria i Albert.

Kada smo kod filmova i televizije – Ivan Meštrović je bio junak serije “Aleksandar od Jugoslavije” koja je imala premijeru pre tri godine a upravo se reprizno emituje. Bilo je dosta komentara na račun izbora Nikole Koje za ovu ulogu ali su se oni utopili u moru negativnih kritika na račun cele serije koja na IMDB ima tragično nisku ocenu 4.5.

“Prevoz, demontaža i montaža skulptura od kojih neke teže više tona zaista su nezamislivo težak i odgovoran posao. Gradile su se skele, mesecima se pripremali sanduci i posebno ugađaju za svaku umetninu, a ispitivali smo i nosivost kuće. Upravo iz toga razloga neke je umetnine, poput drvenih giganata “Adama i Eve” iz Galerije Meštrović u Splitu, bilo nemoguće izmestiti, a neke umesto na spratu, posetioce čekaju u prizemlju, upravo zbog svojih dimenzija ili težine”, ispričale su kustoskinje.

Inače, Meštrović je često u srpskoj javnosti prozivan kao Hrvat i Jugosloven “koji nije mogao biti dovoljno i Srbin da bi vajao srpske junake”. U mnogim intervjuima koje je davao beogradskoj, zagrebačkoj i splitskog štampi odgovarao je da se monumentalno zdanje nazvano Vidovdanski hram zasniva na ideji da su “svi jugoslovenski narodi imali svoje Kosovo” (Hrvati – Bitku na Krbavskom polju). Iako je, izvesno, reč o kapitalnom delu čija se realizacija procenjivala na 300 miliona dolara – kojim je Meštrović na izložbama u Londonu, Glazgovu, Veneciji i Njujorku zadivio svet (Englezi su za Hram govorili da je „Srpska Valhala“ – dvorana mrtvih heroja u nordijskoj mitologiji), mnogi intelektualci nisu blagonaklono gledali na srpski mit odeven u bečku secesiju. U napadima na Meštrovićev stil, posebno se izdvajao političar, likovni kritičar i slikar Mođa Pijade koji je, uprkos svom komunističkom opredeljenju i jevrejskom poreklu, otvoreno stao u odbranu vizantijske tradicije i srpskog nacionalnog identiteta: „Meštrović je protiv srpsko-vizantijske tradicije, koju smatra mrtvom stranom, on bi hteo da stvara izvan te i izvan svake tradicije; on hoće novu umetnost… Oskudno obrazovanje, razvijanje bez temelja i u skokovima, osvetilo se dalmatinskom pastiru koji se odao umetnosti u carstvujušćemu gradu… Iako u njemu ima osnove za snažnu individualnost, samo usled nedovoljne kulture morao je podleći uticaju škole i cele okoline…. Meštrović je lično pregoreo svoj nacionalni stil, njemu se desilo što već mnogima do njega: revolucionarac se isčaurio u zelota.“ (Moša Pijade, „Ivan Meštrović i težnje za stilom u našoj umetnosti“, Srpski književni glasnik, br. IV, 1921.) Kasnije, Pijade biva nešto blagonakloniji prema velikom umetniku: „Prema onima koji Meštrovića proklamuju genijem, danas je već mali broj onih koji se avanturišu da to poriču. Ali koji su to koji anonimno, preko izvesnih listova, grde umetnost Ivana Meštrovića, sa jednom glupavom nadom da će sokačko-amalskim izrazima, kojima kipte njihove pristrasne kritike, uništiti tvorca Sećanja… Reklama koja je o Meštroviću činjena, propaganda koja je za njega vođena kod nas i na strani, bile su ogromne i uglavnom padaju na teret Ministarstvu prosvete. Ali može to Ministarstvo pustiti umetnike antimeštrovićevce da pomru od gladi, ono ipak nikad neće uspeti da u srpskoj umetnosti zavede eru meštrovićizma.“ (Moša Pijade, “O umetnosti”, Beograd, Srpska književna zadruga, 1963.)

Nasuprot ovakvom nipodaštavanju Meštrovića, bio je Ogist Roden, jedno od najvećih imena evropske skulpture. Videvši u Beču Meštrovićevu izložbu, nazvao ga “najvećim fenomenom među umetnicima danas”. Kad je Meštrović naknadno došao u Pariz, po preporuci je otišao u Rodenov atelje i prema pisanju tadašnjeg “Obzora”, Roden je za Meštrovića izjavio: “Njegovi su radovi genijalni, uprkos tome što spoljni izgled skulpture trpi od načina na koji Meštrović predočava formu”. Širom Evrope su Meštrovića upoređivali sa Mikelanđelom, a italijanska štampa ga je nazivala „Homerom kamena“. Tome se pridružio i Maksim Gorki koji je na izložbi u Rimu, na kojoj je Meštrović dobio Prvu nagradu za skulpturu, a Gustav Klimt za slikarstvo, rekao da je „Meštrović uz Tolstoja najveći genije koga je dao slovenski svet“.

Dok je Evropom harao fašizam, Musolini je nudio Meštroviću italijansko državljanstvo, ali je vajar odbio jer je Italija okupirala njegovu rodnu Dalmaciju. Ni u goste kod Hitlera nije hteo da ode, pa je bio uhapšen i proveo sto dana u zatvoru odakle ga je izbavio kardinal Alojzije Stepinac, zbog koga će kasnije dolaziti u sukob s mnogim, naročito srpskim intelektualcima. Na Titov poziv da se vrati u Jugoslaviju, uzvraćao je da kao monarhista ne želi da živi u komunističkoj zemlji. Za bistu Nikole Tesle u Teslinom muzeju u Beogradu, koju je izradio na naučnikovu molbu, odbio je honorar, a za mauzolej Njegošu na Lovćenu, tražio je samo „grudvu sira i crnogorsku pršutu” slično kao Pikaso za plakat za film “Bitka na Neretvi”. Spomenik svojoj prijateljici, slikarki Nadeždi Petrović, koja je jedno vreme živela u njegovom ateljeu u Parizu, poklonio je njenom muzeju u Čačku, a spomenik Svetozaru Miletiću ̶ Novom Sadu.

Ivan Meštrović je umro 1962. u Saut Bendu u državi Indijana u SAD. Njegovo telo je preneto iz u rodne Otavice, gde je sahranjen u porodičnom mauzoleju.