Spread the love
„Volendam“, brodski dnevnik, subota 12. novembar
Mladi kralj Vilem-Aleksander koji je pre par godina na prestolu zamenio svoju majku, kraljicu Beatris, gleda nas sa fotografije na recepciji broda „Volendam“, kompanije „Holland America Line“. „Volendam“ je isplovio dva dana ranije u Singapuru a mi smo se ukrcali danas u luci Tandžung Priok, nekih 20 kilometara od centra glavnog grada Indonezije. Jučerašnja dvosatna vožnja taksijem od aerodroma do hotela Ritz-Carlton po potpuno haotičnim ulicima Džakarte, požurila nas je danas da na vreme stignemo na brod. Za razliku od haosa u gradovima Indije gde i dalje preovlađuju stari modeli britanskih automobila, ovde se novi južnokorejski i japanski automobili mešaju sa desetinama hiljada motocikala što na momente čini gotovo nepodnošljivi saobraćajni koktel.
Osim u hotelima, engleski ne govori gotovo niko. Sa druge strane, Indonezija je jedna od retkih azijskih država čiji je zvanično pismo – latinica što donekle olakšava snalaženje Evropljanima. Nekadašnja holandska kolonija koju su njihovi dotadašnji gospodari napustili odmah posle Drugog svetskog rata, decenijama unazad je jedna od zemalja sa galopirajućom stopom rasta. Iako najveća muslimanska država na svetu, islamski fundamentalizam je (još uvek) mariginalna pojava i ako se izuzme teroristički napad iz 2002. na ostrvu Bali – incidenata usmerenih na strance i „ne-muslimane“ gotovo da nije ni bilo.
Prošle noći, nakon lečenja džet-lega i „peglanja kičme“ u bazenu na 5. spratu Ritz-Carlton hotela, pred spavanje sam ponovo pogledao film „Godina opasnog življenja“ iz 1982. Mel Gibson je australijski novinar koji izvešava iz nemirne Džakarte sredinom šezdesetih u vreme Sukarnove vladavine. Film sam prvi put gledao 1989. godine i sećam se da me je njegova atmosfera, „Lucky Strike“ bez filtera koji glavni junak puši i avanturistička romantičaska vizija reporterskog posla u dobroj meri opredelila da, iako student Pravnog fakulteta, počnem da radim kao novinar, ne sluteći da „godine opasnog življenja“ ali „u lokalu“ za nas tek dolaze. Pre tri godine u okviru Cinema City festivala u Novom Sadu pogledao sam odličan dokumentarac „The Act of Killing“ u kojem je reditelj Džošua Openhajmer okupio neke od zločinaca iz indonežanskih šezdesetih koje nikada nisu osuđene (ni u javnosti ni pred sudovima) za masovna ubistva komunista i Kineza. Oni misle da igraju kao glumci u filmu u kojem će biti predstavljeni u pozitivnom svetlu i prisećaju se zločina koje su činili, bez ikakvog otklona u odnosu na dela počinjena pre gotovo pola veka. Odličan film, za svaku preporuku, naročito gledaocima na Balkanu.
Brod nije velik, jedan od manjih na kojima smo bili, putni su uglavnom Holanđani i Amerikanci, hrana je odlična, kabine prostrane, gym nov i dobro opremljen… Onima kojima je to bitno – značajna je informacija da je u kazinu – dozvoljeno pušenje, što je proteklih godina postala retkost na američkim i evropskim brodovima. Jedno od ostrva koje ćemo posetiti na krstarenju je i Komodo na kojem žive džinovski reptili, mesožderi, “zmajevi sa ostrva Komodo” kako ih nazivaju. Na nekoliko milja mogu da namirišu krv pa je ženama koje imaju mestrualni ciklus ili osobama sa otvorenim ranama – zabranjen silazak sa broda.
Sutradan se iskrcavamo u Semarangu odakle planiramo posetu Borobuduru, budističkom hramu iz 9. veka koji je poznat i kao – najveći objekat podignut ljudskom rukom na južnoj hemisferi. Borobudur je vekovima ležao prekriven vulkanskim pepelom i šumom dok ga 1814. godine na osnovu priča lokalaca nije „otkrio“ Tomas Stamford, britanski guverner Jave.