Spread the love

Kalust Gulbenkian, Jermen rođen u Konstantinopolju, britanski državljanin, građanin Pariza, kupac ruskog umetničkog blaga, ambasador Irana u Višiju i na kraju rezident luksuznog lisabonskog hotela i u tom momentu jedan od najbogatijih ljudi na svetu – čudesna je biografija koja je obeležila drugu polovinu 19. i prvu polovinu 20. veka

Noćni TAP-ov let Beograd – Lisabon 2014, devet godina pre nego što je Air Serbia ponovo uvela direktnu liniju. Bilo je to moje treće putovanje u Portugal i prvi put mi je pažnju privuklo jermensko prezime ispisano na ekranu ispred mog sedišta: Caloust Gulbenikian Museum.

Odakle muzej jednog Jermena u Lisabonu? Ko je bio Calouste Sarkis Gulbenkian? Rođen je 1869. u bogatoj jermenskoj porodici u Konstantinopolju, današnjem Istanbulu. Njegov otac Sarkis bio je blizak turskim sultanima a već 1860. posedovao je nekoliko naftnih polja u Bakuu, u današnjem Azerbejdžanu.

Nakon jermenskih i francuskih škola u Konstantinopolju, otac je Kalusta sa 15 godina poslao u Marsej da usavrši francuski jezik. Naravno, nije bilo iznenađenje nakon toga odlazi u London na King’s College da studira naftno inženjerstvo.

Cela porodica Gulbenkian 1896. napušta Tursku nakon Hamidijskog masakra 1895, jednog od brojnih pogroma Jermena u Otomanskom carstvu. Odatle odlazi u Kairo gde upoznaje mnoge uticajne ljude koji će ga za nekoliko godina učiniti najuspešnijim naftnim magnatom „Starog sveta“ i jednim od najbogatijih ljudi svog vremena čija se imovina pred smrt 1955. procenjivala na 840 miliona dolara, što je ekvivalent današnjem desetostrukom iznosu.

Bio je poznat po nadimku „Mr. Five Percent“ zbog svog udela u velikom broju naftnih kompanija širom sveta. Ostala je upamćena njegova izreka: „Bolje malo parče velike pite nego veliko parče male!“
Svoje orgomno bogatstvo Gulbenkian je dvadesetih godina počeo da troši na kupovinu brojnih umetničkih dela. Čuvena je njegova akvizicija slika iz riznica Ermitaža kada su Sovjeti rešili da prodaju deo nacionalnog blaga kako bi došli do “čvrste valute” i nafte, preko potrebne za ubrzanu industrijalizaciju koju su proklamovali u svom prvom „Petogodišnjem planu“.
Njegova trospratna pariska kuća u Avenue d’Iéna bila je krcata umetničkim delima od podruma do krova. Kao naturalizovani državljanin Ujedinjenog kraljevstva, Gubenkian je poklonio deo svoje kolekcije londonskoj National Gallery a nekoliko egipatskih statua i – British Museumu.

“Nikada u modernoj istoriji jedan čovek nije posedovao toliko mnogo”, napisao je jedan art-ekspert 1950. u “Life” magazinu opisujući Gulbenkiankovu umetničku kolekciju.
Tokom svog života Gulbenkian je skupio preko 6.400 umetničkih dela.

Nakon nemačkog ulaska u Pariz u leto 1940, Gulbenkian se povlači sa francuskom vladom u Viši gde će kao ambasador Irana sarađivati sa Petenovim kolaboracionističkim režimom što je bilo dovoljno da ga London proglasi “neprijateljem saveznika” i zapleni svu njegovu imovinu u Velikoj Britaniji.

Na jednom diplomatskom prijemu u Višiju u leto 1942. prišao mu je ambasador Salazarovog Portugala: “Zašto ne dođete kod nas? Mi smo neutralni. Kod nas će vaše bogatstvo biti na sigurnom!”
Glulbenkian ga je poslušao. Kažu da potpuno filmska bila scena nekoliko desetina rols-rojseva i drugih luksuznih automobila natovarenih umetničkim delima koji prelaze Pirineje i putuju od Višija preko Španije do Lisabona.

Tu, u Lisabonu, u apartmanu luksuznog Aviz Hotela, proveo je svojih poslednjih 13 godina, sve do smrti 1955.

Nakon njegove smrti ustanovljena je Fondacija koja je osnovala Calouste Gulbenkian Museum u kojem su pohranjena basnoslovna umetnička dela iz njegove kolekcije: od antike, preko sjajnih komada islamske umetnosti, do holandskih majstora i imena kakvi su Renoar, Mone i Dega.

Jermen, rođen u Istanbulu, britanski državljanin, građanin Pariza, kupac ruskog umetničkog blaga, ambasador Irana i na kraju rezident luksuznog lisabonskog hotela – čudesna biografija koja je obeležila drugu polovinu 19. i prvu polovinu 20. veka i prosto je neverovatno da ni Jermenija ni Portugal ni Holivud nisu snimili celovečerni film po njegovom uzbudljivom životu.
Ništa manje koloritan nije bio ni život Kalustovog sina Nubara koji je svoju karijeru počeo kao neplaćeni radnik u kompaniji svog oca. Nakon bizarnog indicenta kada je kompanija odbila da mu pozajmi 4.5 dolara za ručak, on je tužio oca za 10 miliona dolara. Incident je doveo do Kalustove odluke da svoju imovinu, umetnička dela i novac – ostavi Kalust Gulbenkian Fondaciji.
Nubar je ipak nasledio 2.5 milion dolara od svot oca što mu je omogućilo da živi ekstravagantan život, karakterističan za “drugu generaciju”.

Nubarova duga seda brada, lula, monokl i orhideja zataknuta u rever sakoa bili su njegovi zaštitni znaci. “Nubar je toliko žilav da svakog dana umori tri brokera, tri konja i tri žene!”, tako ga je opisao jedan prijatelj. Posedovao je kolekciju luksuznih automobila a bio je i čuveni gurman: “Idealan broj ljudi na večeri je – dvoje. Ja i jedan prokleto dobar konobar!”
Ženio se tri puta, nije imao dece. Umro je u Engleskoj bolnici u Kanu 1972.

Kada sam jednom prilikom svoj susret sa biografijom porodice Gulbenkian ispričao kneginji Jelisaveti Karađorđević, ona se nasmejala: “O da, upoznala sam Nubara. Bilo je to u Estorilu, sećam ga se po velikoj beloj bradi koji je plivala da površini vode dok se kupao!”