Spread the love

Od premijere novog Ridli Skotovog novog filma, grobnicu Napoleona Bonaparte u Parizu obilazi dvorstuko više posetilaca nego ranije

Trebalo je da se Hoakin Finiks nakašlje kao Napoleon Bonaparta u novom filmu Ridlija Skota pa da hiljade novih turista pohrli u Pariz u želji da otrkiju pojedinosti iz života slavnog vojskovođe i vladara. Interesovanje za mesta koja imaju veze sa životom Napoleona pojavljuje se u talasima, oko značajnih godišnjica (rođenje, smrt, krunisanje za cara, Austerlic, Borodin, Vaterlu…) ili kada se pojavi neki novi film o njemu.

A do sada je snimljeno oko 180 filmova o Napoleonu, počevši od Limijerovog 42 sekunda dugog rada “Entrevue de Napoléon et du Pape” (“Razgovor Nepoleona i Pape”) iz 1897. Posle su se redali biografski filmovi “Incidents in the Life of Napoleon and Josephine” (1909), “Napoleon” (1927), “The Fighting Eagle” (1927), “Napoleon at St. Helena” (1929), “Conquest” (1937), “Désirée” sa Marlonom Brandom u glavnoj ulozi (1954), “Napoleon” (1955), “War and Peace” (1956), “Austerlitz” (1960), “War and Peace” (1967), “Waterloo” (1970), “Eagle in a Cage” (1972), “Love and Death” (1975), “The Hostage of Europe” (1989), “The Emperor’s New Clothes” (2002) i najzad Ridli Skotov “Napoleon” iz 2023.

Posle svakog filma, neke nove generacije zainteresovale su se za život slavnog vojskovođe i reke poštovalaca i znatiželjnika pohrlile su na znamenita mesta iz Napoleonovog života. Ovog puta i ja sam odlučio da nakon više poseta Parizu – prvi put odem do Les Invalides i obiđem Bonapartin grob ali i Musée de l’Armée (Muzej Armije) koji se nalazi u istom kompleksu u 7. arondismanu francuske prestornice.

Godišnje ovo mesto poseti oko 1.2 miliona turista a prvi podaci govore da se u prvim mesecima posle premijere Ridli Skotovog novog filma njihov broj gotovo udvostručio.

Muzej je nastao 1905. spajanjem Musée d’Artillerie i Musée Historique de l’Armée. Ovaj prvi, Muzej artiljerije nastao je 1795. odmah nakon Francuske revolucije. Preseljen je u Les Invalides 1871. posle Francusko-pruskog rata, pada Napoleona III i proglašenja Treće republike.

Danas Muzej Armije poseduje 500.000 artefakata: oružija, municije, artiljerije, zastava, uniformi, slika, statua, plakata, fotografija… Pored eksponata, muzej ima veoma dobro organizovane i multimedijalne segmente, posebno one koji na velikim ekranima prizauju razvoj ratnih operacija u Drugom svetskom ratu. Unutar kompleksa nalazi se i katedrala – Cathedral of Saint-Louis des Invalides iz 1676.

Kada prođete nju, stižete do mesta na kojem se nalazi grob Napoleona, njegovog sina Napoleona II ali i mnogih drugih francuskih državnika i vojskovođa.

O životu i bitkama Napoleona Bonaparte i njegovoj smrti na Svetoj Jeleni 1821. se uglavnom sve zna. Ali uzbudljiva epizoda povratka njegovih zemnih ostataka u Francusku manje je poznata široj javnosti i nije često bila tema filmova, serija ili knjiga.

Operacija je nazvana “Retour des cendres” – u prevodu “povratak pepela”, iako je reč o Napoleonovim zemnim ostacima a ne pepelu, pošto slavni vojskovođa nije kremiran. Nakon poraza kod Vaterloa, Bonaparta se vraća u Pariz i abdicira 22. juna 1815. Posle neuspešnog pokušaja da otplovi za SAD, predao se Britancima koji su ga zatočili na ostrvu Sveta Jelena u sred Atlantika, kako mu ne bi ponovo palo na pamet da se (kao 1814. sa Elbe) pobedonosno vrati u Francusku i započne novu seriju ratova. Na Svetoj Jeleni je i umro 1821.

Prema njegovom testamentu koji je napisao 16. aprila 1821. u Longwood Houseu na Svetoj Jeleni, Napoleon je izrazio želju da bude sahranjen “kraj obala Sene, među Francuzima koje sam toliko voleo”. Međutim, ta ideja se nije dopala ni Britancima ni novoustoličenom kralju Francuske Luju XVIII koji je verovao da bi takva sahrana mogla da posluži kao povod za nove političke nemire.

Posle Julske revolucije 1830. (one koju je ovekovečila slika “Sloboda predvodi narod” Ežena Delakroa) ponovo se pojavila peticija da se Napoleonovi zemni ostaci vrate u Francusku. Deset godina kasnije, nakon dugih i komplikovanih pregovora između Francuske i Velike Britanije brod “Belle Poule” praćen korvetom “Favourite” 7. jula 1840. isplovio je iz luke u Tulonu i krenuo ka Svetoj Jeleni. Plovidba je trajala čak 93 dana i pretvorila se u neku vrstu turističkog putovanja: usput su pristajali u Kadizu, na Madeiri, Tenerifima a u Bahiji u Brazilu su se zadržali čak 15 dana koji su prema svedočenjima protekli u balovima i svetkovinama. Princ Fransoa Orleanski, treći sin francuskog kralja Luja Filipa I predvodio je ekspediciju a na ostrvu Sveta Jelena ga je dočekao britanski guverner Džordž Midlmor.

Ekskhumacija je obavljena u ponoć 15. oktobra u Dolini grobnica. Svedoci govore kako su pod svetlošću baklji prvo ugledali satensku tkaninu kojom je telo bilo pokriveno. Kada je ona uklonjena, ukazalo se “prepoznatljivo Napoleonovo lice sa zatvorenim očima, ustima blago otvorenim…” Bio je obučen u svoju čuvenu zelenu uniformu a na drugima mu je bila crvena traka Legije časti… Na kovčegu je pisalo “Napoléon Empereur mort à Sainte-Hélène le 05 Mai 1821” (Napoleon, Imperator, umro na Svetoj Jeleni 5. maja 1821).

U 3.30 ujutro, po jakoj kiši Napoleonov kovčeg od abonosa (premešten u veći hrastov sanduk) prenet je na brod “Belle Poule” i postavljen u malu kapelicu osvetljenu svećama, napravljenu za tu namenu. Na putu prema Evropi “Belle Poule” i “Favourite” sreli su trgovački broj “Hambourg” čiji kapetan im je preneo vesti o rastućim tenzijama između Francuske i Velike Britanije. Naime, u međuvremenu se dogodila Orijentalna kriza u ratu između egipatskog vladara Muhamada Alija koji se sukobio sa Otomanskom imperijom koju su podržale ostale velike sile – Velika Britanija, Austrija i Rusko carstvo. Francuska je pokušala da podrži Muhamada Alija ali je u strahu od otvorenog rata sa Britancima odustala.

Iz tog razloga posada na “Belle Poule” i “Favourite” plašila se da bi britanski vojni brodovi mogli da ih napadnu i potope pa da zemni ostaci Napoleona završe na dnu okeana.

  1. novembra “Belle Poule” sa Napoleonovim telom konačno stiže u luku Šerbur u Francuskoj. Tri dana kasnije kovčeg je prebačen na parni brod “La Normandie” na kojem je plovio do luke Avr da bi na kraju brodom “La Dorade 3” Senom 14. decembra stigao u Pariz.

Sahrana Napoleona obavljena je 15. decembra a ostaće zabeležene reči ushićenog Viktora Igoa: “O, zaleđeno nebo! I čisti sunčevi zraci! Sijaju u istoriji! (…) Neka te ljudi zapamte zauvek! Dan prelep kao slava i hladan kao grobnica!”

Tokom ceremonije sahrane najbolji muzičari Pariske opere pod dirigentskom palicom Fransoa Haberneka izvodili su Mocartov “Rekvijem”. Od 16. do 24. decembra kompleks “Les Invalides” bio je otvoren i na hiljade Francuza dolazilo je da oda poslednju počast svom caru čije su se vladavine još mnogi živo sećali.

U narodu je bilo mnogo glasina oko toga da Napoleon zapravo nije mrtav, da je u Pariz stigao prazan kovčeg, da su telo Brtianci odneli u London na autopsiju… I kasnije, pričalo se da je tokom Francusko-pruskog rata 1870. telo sklonjeno kako ne bi palo u ruke Bizmarku.

U Les Invalides je sahranjen i Napoleon II, sin Napoleona Bonaparte. Njegovi zemni ostaci preneti su iz Beča tokom nemačke okupacije Pariza i to po izričitoj naredbi Adolfa Hitlera – 15. decembra 1940. Tačno 100 godina nakon što je Napoleon Bonaparta ovde pronašao svoj konačni mir.

Napoleon II umro je u Beču u 21. godini, telo mu je sahranjeno u Les Invalides dok je njegovo srce ostalo u urni broj 42. u kripti Augustinske crkve unutar palate Hofburg u Beču.