Spread the love

BICIKLOM KROZ VOJVODINU: Zmajevo (2)

Preko puta pravoslavne crkve u centru Zmajeva nalazi se česma čuvene “žute vode” (nemaju samo Bečejci “žutu vodu”) po kojoj je ovo mesto postalo čuveno. Pre rata se tu nalazila i čuvena termalna banja. 2001. ozidanu česmu iz koje teče ova voda je selu darivala Kristina Matijašević o čemu svedoči mermerna ploča.

U centru je i prilično zapušteni park u kojem se nalazi impresivni spomenik borcima NOB-a. Na ploči ispod velikog kipa partizana sa podignutim rukama (u jednoj je puška) stoje stihovi: “Za slobodu ja sam se bio, za slobodu veću za ljudsku sreću. Za život sa njom sam snio, u borbi ja sam pao. Za život – život sam dao!” U potpisu: Palim borcima i žrtvama fašističkog terora u Narodnoj revoluciji 1941-1945. Narod Zmajeva.

Pored parka nalazi se veliki betonski objekat koji je potpuno napušten i devastiran. Iznad razbijenih prozora i vrata stoji natpis “Kafe-picerija Vuk”. U unutrašnjosti još uvek stoji razbacan inventar i dokumentacija.

Zaustavljam jednog meštanina koji odmahuje rukom i kaže kako sa tim objektom nema sreće i da je već dugo napušten. Priča da je pre desetak godina selo bilo na udaru lopova pa je gotovo svaka treća kuća bila opljačkana. Kralo sve od kafe-aparata u lokalima do nafte iz traktora. A najbirazniji slučaj je onaj kada su jednom Zmajevčanu za vreme krsne slave ukrali i prase sa ražnja.

Da nije sve tako crno, svedoči i poziv da dođem u Zmajevo na pravoslavni Badnji dan 6. januara kada gotovo celo selo učestvuje u povorci na fijakerima, zaprežnim kolima, traktorima, motociklima – ko šta ima. Sve se završava ispred pravoslavne crkve paljenjem badnjaka.

Park prirode i Jegrička je zaštićeno područje koje se prostire kroz selo a na priobalju ove reke je pre sedam godina napravljena “Staza zdravlja”.
290 metara uređenog prostora se nalazi u samom centru sela iza mesne zajednice i predškolske ustanove i meštanima je postala redovna trasa za šetanje. Staza je napravljena isključivo od prirodnih materijala kako se ne bi narušavao ekosistem, a prilikom izrade se vodilo računa o očuvanju autohtonih vrsta ovog zaštićenog parka prirode i edukaciji lokalnog stanovništva o njegovom značaju.

Na izlasku iz sela prema Bačkom Dobrom Polju nalazi se Železnička stanica “Zmajevo”. Stanica se renovira zajedno sa prugom koja u deonici između Novog Sada i Subotice treba da postane “brza” kao i ona ka Beogradu.

U Zmajevu je 1914. rođen muzički pedagog, dirigent, kompozitor i aranžer Sava Vukosavljev, osnivač slavnog Velikog tamburaškog orkestra Radio Novog Sada. Završio je Učiteljsku školu u Somboru 1935. Uz to je časove violine pohađao kod profesora Antona Rusnjaka u Muzičkoj školi Somborskog pevačkog društva, a teoriju muzike – kod profesora dr Ljudevita Kiša. Od 1934. pa sve do završetka muzičke škole Vukosavljev diriguje školskim horom i orkestrom, dok je u školi istovremeno i član literarne sekcije Natošević. Takođe je bio i redovan član Simfonijskog orkestra Sombora i član duvačkog orkestra Sokolskog društva. Po završetku Učiteljske škole radi po vojvođanskim selima – Kupusini, Bačkom Monoštoru i Pašićevu (današnjem Zmajevu). Kasnije, baveći se obrazovanjem mladih ljudi, Sava Vukosavljev sa svojim kolegama (Ljubišom Stankovićem Zembom – kasnije politikologom, zatim Darinkom Stankov – nastavnikom, Miloradom Beljanskim, kasnije članom Opštinskog sindikalnog veća u Novom Sadu, i Vojislavom Maleševim, koji je streljan u ratu), organizuje amaterske predstave, zatim priredbe i balove sa pozivnicama. U predstavama su učestvovali glumci, učitelji, i ponekad, đaci. Predstave su održavane u kafanama Mike Vukosavljeva i Toše Kobilarova. Pri tome , one je najradije predstavljao prestave u kojima je bilo muzike – pesme i igre.

Osim amaterskih pozorišnih prestava, u Pašićevu je do 1941. delovao i hor pod rukovodstvom dr Vase Vukovića. Hor je pevao u crkvi, na javnim skupovima i seoskim svečanostima. Istovremeno su i drugi narodi u Pašićevu razvijali svoj društveni život.

Za vreme rata od 1941. do 1944. godine, kulturni životpotpuno je zamro, kako u Pašićevu, tako i u celoj Vojvodini. Vukosavljev odlazi u izbeglištvo u Srbiju, gde biva postavljen na mesto učitelja u Stojniku Aranđelovačkom. Na sopstveni zahtev, prebačen je u Mokrin septembra 1941. gde je osnovao i uspešno vodio muzički crkveni hor, sve do odlaska pevača u redove NOV-e. I Vukosavljev stupa u redove vojske 20. oktobra 1944. i to prvo u Zrenjaninu, a zatim u Beogradu, pri Vrhovnom štabu. Kada se Bataljon Vrhovnog štaba rasformirao decembra 1944. Vukosavljev odlazi da radi kao dirigent umetničke ekipe Mobilnog centra GŠ NOV-e i POV-e u Somboru.

Kulturno oživljavanje Vojvodine uslediće tek nakon oslobođenja od okupatora, kad slobodarski narodni duh, patriotizam i rodoljublje postanu ideja vodilja svih naših naroda širom Jugoslavije.
Vođen ovim plemenitim idejama, Sava Vukosavljev muzički učestvuje u opštem društvenom oporavku. Godine 1945. on formira duvački orkestar Dopunske brigade u Apatinu i sa njim nastupa na različitim svečanostima Armije, u oslobođenim gradovima.

Vreme provedeno u NOB-u motivisalo je Savu Vukosavljeva da se bavi prikupljanjem, beleženjem i aranžiranjem pesama poteklih iz tog vremena.

Nakon rata, sve svoje melografske zapise Vukosavljev objavljuje u zbirci “Borbene pesme slobode”, iz serije “Masovne radničke i partizanske pesme”, 1972. Takođe u patriotskom duhu, objavio je zbirku “Proleteri svih zemalja, živjeli”.

Za vreme rata, u Trećoj brigadi, Vukosavljev sarađuje sa dirigentima hora umetničke ekipe ove brigade – Lukom Gavrilovićem i Stevanom Papom. Nakon završetka rata, Treća brigada, u okviru koje je duvački orkestar S. Vukosavljevaa jedno vreme radio, obustavila je rad, dok je Vukosavljev postavljen za nastavnika u Omladinskom bataljonu. U ovom periodu on proširuje svoje muzičko obrazovanje, pohađajući jednogodišnji kurs za dirigente, i nastavno-teorijski odsek u Muzičkoj školi “Isidor Bajić” u Novom Sadu. Na jednogodišnjem tečaju, dirigovanje je predavao Svetolik Pašćan, a harmoniju, kontrapunkt – dr Rikard Švarc. Na nastavno-pedagoškom odseku, harmoniju, kontrapunkt i dirigovanje Vukosavljev je pohađao kod profesora Vojislava Ilića, violinu – kod Dušana Ilina, a solfeđo i teoriju – kod Antuna Tota.

1957. Sava Vukosavljev osniva Veliki tamburaški orkestar Radio-Novog Sada, koji je svojim bogatim i kvalitetnim muzičkim sadržajima afirmisao Novi Sad i Vojvodinu, u zemlji i inostranstvu. Na programu orkestra, koji je godišnje snimao 800 minuta muzike, nalazi se narodna muzika svih naroda i narodnosti Vojvodine, zatim Kosova i drugih republika.

Mnoge kompozicije i aranžmani Save Vukosavljeva zvučno su zabeleženi više puta. Najčešće su snimane narodne kompozicije – “Ardeljanka”, “Veliko bačko kolo”, “Gavrino kolo”, “Deliblatski mađarac”, “Koso moja, svilena pa gusta”, “Sitno banatsko kolo”, “Sremčica kolo” i “Tandrčak”.

Takođe je orkestar izvodio koncertna dela jugoslovenskih kompozitora, nastalih u sto godina. Pod rukovodstvom S. Vukosavljeva, Orkestar je svakodnevno bio prisutan u Jugoslovenskom životu, preko radija, televizije i koncerata. Osim u zemlji gostovao je i u Francuskoj, Italiji, USA, Libiji, Mađarskoj i Kanadi.

Iz ovog orkestra ponikli su najbolji primaši tamburice – Aleksandar Aranicki, Slavko Subotin, Matija Perović i Jovan – Janika Balaž.

Tokom rukovođenja TO Radio-Novog Sada, Vukosavljev je svoje znanje o tamburi prenosio i na mlađa pokoljenja, baveći se pedagoškim radom na ovom području. Godine 1960. on sa kolegama – Isidorom Hadnađevim (kompozitorom, melografom i urednikom za narodnu muziku Radio-Novog Sada) i Brankom Čenejcem (kompozitorom, horovođom, i muzičkim urednikom istog radija), objavljuje šest svezaka pod nazivom “Škola tambure vojvođanskog sistema”. U prvoj svesci izložio je osnovna znanja iz teorije muzike i muzičkog opismenjavanja, zatim zanimljivosti o tamburama i njihovim vrstama, pretežno se zadržavajući na vojvođanskoj tamburi. U ovoj svesci takođe je detaljno obrađena i tehnika dobijanja tonova, tj. način sviranja na vojvođanskoj tamburi. Narednih pet svezaka posebno su dragocene zbog toga, što se u njima nalaze kompozicije za tamburu, počev od najjednostavnijih melodija i pesama, do složenijih višeglasnih aranžmana namenjenih tamburi i tamburaškom orkestru.
I nakon odlaska u penziju , Vukosavljev je nastavio da se bavi vojvođanskim i drugim tamburama, objavljujući priloge i zbirke posvećene ovom instrumentu.
Sava Vukosavljev je zvuk instrumenta pokušao da unese u svakodnevni život ljudi, da srodi pesme o životu – sa tankim zvučanjem tambure i duhom Vojvodine. Na isti način, on plodnu vojvođansku zemlju i sezonske poslove na njoj, vezuje za muziku. Tako u zbornicima edicije “Proleće na čenejskim salašima”, iz godine u godinu mogu da se nađu njegovi prilozi i kompozicije posvećene žitu, divljači i drugim temama vezanim za vojvođanska domaćinstva. Najpoznatije kompozicije ovog tipa su – Žetelačka pesma iz pozorišnog komada “Krajiškinja”, a zatim “U Banatu žito više glave”, “Dudovi”, “Jarko sunce odskočilo”, i mnoge druge.
U svom stvaralačkom opusu Sava Vukosavljev ostvario je više različitih ciljeva. Prvi, o kojem je i sam govorio jeste – učestvovanje u širenju nacionalnih i internacionalnih veza putem muzike. Da bi istakao bogatu muzičku tradiciju na području Vojvodine, on je u funkciji melografa zapisao preko hiljadu gradskih pesama, narodnih pesama i igara. Te zapise je iskoristio za komponovanje muzičkih aranžmana, najčešće za tamburaški orkestar .

Vukosavljev je ostavio oko 50 originalnih kompozicija, preko 4.000 aranžmana kompozicija domaćih autora, i oko 170 aranžmana nastala na pesme ili melodije naroda i narodnosti.
Bavljenje tamburama Vukosavljev je preneo i na oblast pedagogije, sarađujući sa svojim kolegama na udžbenicima tambure.

Svoje pedagoške kreativnosti Vukosavljev je pokazao i komponujući zbirku pesama za predškolsku decu, pod nazivom Veseli poletarci. Tekstovi iskorišćeni za kreiranje dečijih pesama su narodni, ili su nastali iz pera čika Jove Zmaja, MIre Alečković i drugih. Iz pesme u pesmu utvrđuju se stari i primenjuju novi ritmički i melodijski obrasci, koje deca kroz zanimljive tekstove usvajaju mehanički, tj. bez napora.

Svojom kreativnošću na polju muzike, Sava Vukosavljev proniknuo je u tradicionalne vojvođanske korene i korene drugih naroda na tom područj, i odnegovao ih zahvaljijući sintetizi muzike, običaja i života naroda Vojvodine. Bogatu muzičku kulturu Vojvodine i cele Jugoslavije popularizovao je kako u zemlji, tako i u inostranstvu. Za svoje zasluge dobio je i mnogobrojna priznajna i nagrade.

Hajnrih se posle 75 godina napio “žute vode”

Nedavno je u Zmajevu je posle 75 godina boravio dr Hajnrih Verle iz Nemačke. On je u ovom selu koje se tada zvalo Pašićevo, živeo do 1944. godine, kad je s roditeljima, kao šestogodišnjak, morao da napusti zavičaj svojih predaka, podunavskih Nemaca. “Bilo mi je mnogo teško kad sam na završetku Drugog svetskog rata odlazio u Nemačku, jer sam ostao bez svojih drugara, kuće i sela, koje sam neizmerno voleo. Nisam zaboravio nijedan kutak u kojem sam bio srećan. Sve ove godine lečio sam nostalgiju tako što sam supruzi, deci i unucima stalno pričao o Pašićevu. Na kraju sam ih, evo, doveo da vide gde sam rođen, a ja sam utolio želju da u svojoj 81. godini još jednom budem u svojoj prvoj porodičnoj kući!” ispričao je doktor Verle.

Sa njim su iz Karlsruea u Zmajevo došli supruga Helga, sin Mihael, snaha Ingrid i unuke Maksi i Marlena. Krenuli su na put kad su na računaru preko satelitskih snimaka “pronašli” Hajnrihovu kuću u Zmajevu, a stigli su posredstvom agencije iz Novog Sada. “Nismo očekivali da će nas u tatinom rodnom selu bilo ko sačekati. Zato smo se veoma iznenadili kad nam je u susret pošla grupa prijatnih ljudi, koji su nam poželeli dobrodošlicu. To nam je ogrejalo srca!” rekao je sin Mihael. Prijem za goste iz Nemačke priredili su predstavnici Mesne zajednice Zmajevo, Rajko Marjanović i Bata Botić.

Emocije su preplavile dr Verlea i njegove najrođenije kad su stigli pred kuću u kojoj je Hajnrih proveo detinjstvo. On je ispruženom rukom dotakao drvenu ajnfort kapiju svog detinjstva, zaplakao i poljubio je, a potom sa familijom ušao u kuću, u kojoj sada stanuje Dragan Rakić sa suprugom. Rakići su ugostili Verleove kao svoje najmilije. Hajnrih je sa svojima šetao po dvorištu i kroz kuću, prisećajući se rasporeda prostorija i svih detalja svog nekadašnjeg doma. Istorija je učinila da bude gost u svojoj bivšoj kući, ali Hajnrih kaže da ništa nije moglo da “iseli” Pašićevo iz njegovog srca. U vreme kad je Hajnrih živeo u Pašićevu, u selu je bila čuvena termalna banja, od koje je ostala česma lekovite sumporne vode u centru Zmajeva. Gosti su se okrepili na izvoru, a dr Verle je natočio flašu čuvene “žute vode” i poneo je u Karlsrue, da ga podseća na rodno selo.