Spread the love

Stižemo u centar grada, u Ulici Vojvode Stepe nalazi se dugačka građanska kuća okrečena u oker levo od centralne kapije i boju kajsije desno od nje, sa lepo izvedenom fasadnom plastikom u belom i širokim prozorskim oknima. Reč je Dvorcu grofa Grabovačkog kako kuću ovde u Inđiji nazivaju. Ovoj bogatoj inđijskoj porodici u nacionalizaciji posle Drugog svetskog rata ostavljen je samo mali deo kuće da bi njihovim potomcima u restituciji oduzetio deo bio vraćen pa deo porodice Grabovački i danas živi ovde. Kuća je zatvorena za posetioce i obilazak dvorišta i unutrašnjosti objekta nije moguć a i istorijski izvori o kući i porodicu su veoma oskudni.

Stižemo do zgrade Opštinske uprave čija je građnja započeta 1911. a završena je 1914. uoči izbijanja Velikog rata. Prema prvobitnoj nameni, u zgradi je trebalo da budu Opštinska uprava, Sreska uprava i Sreski Sud, ali kako je završena u vreme Prvog svetskog rata služila je za smeštaj ranjenika. Po završetku rata 1918. u prizemlju krila prema hotelu i biblioteci bile su trgovačke i zanatske radnje i pošta, a na spratu je bila smeštena Opštinska uprava.

Nastavljamo dalje ka Rimokatoličkoj Crkvi Svetog Petra koja se nalazi u istoj ulici sa druge strane raskrsnice. Crkva posvećena apostolskom predvodniku Svetom Petru iz 1872. predstavlja tipski izvedenu građevinu u barokno-klasicističkom maniru, prilagođenu konzervativnom ukusu svojih naručioca. Iznad ulaza nalazi se hor sa orguljama. Zidovi su obojeni i ukrašeni biljnim ornamentima, a pod je pokriven dvobojnim pločicama. Glavni oltar se sastoji iz tri dela gde Sv. Petra kao centralnu figuru prate stojeće figure svetitelja postavljene sa leve i desne strane. Slika Sv. Petra je rad nepoznatog autora iz 19. veka, dok su arhitektonsko rešenje oltara i skulpture svetitelja delo sarajevskog arhitekte Vinkaša nastale u godini podizanja crkve.

Na levom i desnom bočnom oltaru nalaze se slike Bogorodice sa sv. Anom i Vaznesenja Bogorodice, obe iz 18. veka. Pred crkvom je veliki gvozdeni krst na betonskom postamentu na kojem se nalazi tabla koja kaže da ga je 1875. podigao Franja Štihman a obnovio 1997. župnik Stjepan Klaić. U dvorištu iza crkve nalazi se bunar sa drvenom oplatom u savršeno očuvanom stanju, mada očigledno van funkcije. Na zidu Župnog dvora koji gleda u dvorište crkve nalazi se mural sa motivom Svetog Juraja (Đorđa) koji jaše na konju i ubija zmaja.

“Dala mi jabuku, crkvenu jabuku! A ime slagala!”, pevaju dva momka hit “Crvene jabuke” u pešačkoj ulici, tačno preko puta crkve i tako kao ulični svirači doprinose urbanoj atmosferi Inđije. Pored njih je jedna “ajnfurt-kapija” koja vas vodi do Gradske pijace. U svakom mestu pored muzeja, galerija i crkava, obilazimo i pijace i groblja, mesta najvećih istina i najautentičnijih priča. Sreda je pijačni dan u Inđiji. Baka prodaje kiseli kupus, jaja i testeninu koju sama pravi: “Tu sam više od 30 godina, od 1991. kad smo izbegli iz Đakova!” Smeje se i u njoj za pijačnom tezgom po januarskom mrazu ima više života nego u mnogim, više decenija mlađim ljudima. Par tezgi dalje jedan pravi Sremac sa brkovima, prodaje svoje suhomesnate proizvode: “U poslednjih pola godine sve je poskupelo! Hrana za stoku, živa vaga, pa i naši proizvodi!”

Sada smo pred Kućom Vojnovića koja je izgrađena 1873. a danas se u njoj nalazi Galerija. Ovo zdanje je reprezentativniji primer neoklasicizma sa kraja 19. veka u Inđiji. Nekoliko meseci pre smrti, krajem 1974. Đorđe Vojnović je svoju kuću poklonio opština Inđija, sa svim umetničkim predmetima. Već 1976. je kuća proglašena spomenikom kulture od značaja od strane Zavoda za zaštitu spomenika kulture Sremska Mitrovica. Unutra se nalazi Galerija koja je pre par godina adaptirana, vinski podrum u kojem je otvorena prva vinoteka i spomen soba sa nameštajem iz 19. veka. Pored legata Đorđa Vojnovnića u kući je i legat Nikole Petkovića.

Đorđe Vojnović (1888 — 1975) bio je znameniti veleposednik koji je u periodu između dva svetska rata dao značajan doprinos razvoju Inđije. Jedan je od najzaslužnijih za izgradnju Sokolskog doma (danas zgrada Kulturnog centra Inđija). Svoju kuću je pred samu smrt dao na korišćenje opštini Inđija, a zbirku od 6.000 knjiga je poklonio gradskoj biblioteci u Inđiji kao legat.

Đorđevi roditelji, Đorđe i Ljubica, došli su u Inđiju iz Buđanovaca početkom 19. veka i tu kupili oko 300 jutara zemlje. Vojnović se školovao u Sremskim Karlovcima, Osijeku i Beču. Bio je oženjen Anicom Kontić. Po povratku u Inđiju nakon školovanja i očeve smrti, bavio se ekonomskim, društvenim i nacionalnim pitanjima.

Oko 20. novembra 1918. desetak dana posle dolaska srpske vojske u Inđiju, kod Đorđa Vojnovića, uglednog inđijskog građanina, diplomiranog pravnika i veleposednika (Inđija 1887–1975), došao je đeneralštabni pukovnik sa molbom da mu Vojnović da geografsku kartu „Srpska Vojvodina” koju je izdao austrijski đeneralštab u Beču 1853. Ova karta bila je potrebna kao dokument srpskoj delegaciji na mirovnoj konferenciji u Parizu (Versaj, 18.01 – 28.06.1919) radi rešavanja pitanja Vojvodine u sklopu nove države SHS.

O tome je Đorđe Vojnović u delu „Uspomene iz mog života” zapisao sledeće: „Kada je Austrija za vreme Mađarske bune 1848. bila u velikoj nevolji, stvorila je Srpsku Vojvodinu i izabran je i prvi ’srpski vojvoda’ Stevan Šupljikac. Iako je to učinila jedino iz razloga da pridobije Srbe u borbi protiv Mađara, a posle je ukinuta, Srbi su se sada pozivali na ta priznata prava. Sam car Franja Josip za celo vreme svoje duge vladavine nosio je titulu ’srpski vojvoda’. Dok je Vojvodina još postojala, Austrija je izdala na nemačkom jeziku veliku đeneralštabnu kartu ’Srpska Vojvodina’. Karta je bila velika oko jedan kvadratni metar, kaširana na platnu i vrlo dobro očuvana. Takvu kartu nisam ni pre ni posle video, ni čuo za nju. Za vreme rata, stavio sam je među knjige u mojoj biblioteci i tako je sačuvana.” Obradovan što može i najmanje pomoći rešavanju budućnosti Vojvodine, Đorđe Vojnović je odneo kartu lično regentu Aleksandru i predao mu je kao dar. Regent Aleksandar Karađorđević sačekao ga je u Krsmanovićevoj palati na Terazijama: „Regent Aleksandar primio me je ljubazno, zahvalio mi se na karti, i posle kraćeg razgovora u kojem me je pitao kako je u Sremu, jesmo li mi Srbi sada zadovoljni i kako se osećaju Nemci u Inđiji, audijencija je bila završena.”

„Mnogo godina je prošlo od tada, sada kada pišem ove uspomene voleo bih da znam gde se taj značajni i dragoceni dokumenat danas nalazi i da li još postoji. Ako igde još postoji takva karta, to će biti prvenstveno u Beču, u Vojnogeografskom institutu, koji postoji od 1839. gde je ta karta i izrađena”, napisao je marta 1960. Đorđe Vojnović, čija je kuća u centru Inđije pretvorena u zavičajni arhiv i muzej. Kao član Sokolskog društva iz Inđije, jedan je od najzaslužnijih za izgradnju Sokolskog doma 1938. Gradnja je trajala tri godine i na nju je utrošeno oko 600.000 dinara. Bavio se i prevođenjem sa nemačkog i drugih stranih jezika. Objavio je prevod knjige Hajnriha Harera “Sedam godina na Tibetu: Moj život na dvoru Dalaj Lame” u izdanju Matice srpske 1956. Umro je 1975. u Inđiji, a sahranjen je na inđijskom Starom srpskom groblju. Vojnović je posedovao veliku biblioteku od preko 6.000 knjiga, uključujući i 70 retkih knjiga, koju je kao legat poklonio Narodnoj biblioteci „dr Đorđe Natošević”. Nekoliko meseci pre smrti, krajem 1974, Vojnović je darovao svoju kuću na korišćenje opštini Inđija, zajedno sa zbirkom umetničkih slika i predmeta. Kuća je izgrađena 1873. u neoklasičnom stilu. Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Sremske Mitrovice kategorizovao je njegovu kuću spomenikom od značaja za opštinu Inđija. U njoj se organizuju brojne kulturne manifestacije: izložbe likovnih radova umetnika, promocije knjiga i časopisa, muzičke aktivnosti, pozorišne predstave, seminari, prezentacije i brojni skupovi različitih udruženja. U Inđiji danas deluje i Zavičajno društvo koje nosi ime Đorđa Vojnovića.

U Inđiji postoji aktivna ukrajinska zajednica koja se ovde doselila posle Drugog svetskog rata iz Bosne i Hercegovine gde ih je u 19. veku naselila Austrougarska. Prema popisu iz 2011. u mestu je bilo 349 Ukrajinaca. Od 2005. deluje i Ukrajinsko KUD “Kalina” koje između ostalih aktivnosti organizuje i “Dane ukrajinske kulture”, obeležavanje godišnjica rođenja i smrti ukrajinskog velikana Terasa Ševčenka, kao i spomen ukrajinskoj poetesi Lesi Ukrajinki, Dan nezavisnosti i sabornosti Ukrajine kao i Dan ukrajinske zajednice. Predsenik “Kaline” je Petar Zakamarok. U Inđiji je 1956. osnovana i Ukrajinska grko-katolička crkva koju smo obišli ali kako niko nije odgovarao na pozive, mogli smo da snimimo samo njenu spoljašnjost.

Za kraj posete ovoj varoši ostavili smo obilazak inđijskih groblja. Na početku obilaska prisećamo se bizarne vesti koja kao da je iz teksta neke nove verzije “Maratonaca” kada su u martu 2021. lopovi sa ulaza na groblje ukrali pogrebni kombi za transport pokojnika. U Inđiji danas postoje tri groblja – “Staro”, “Srednje” i “Novo”. Do 1945. u mestu je postojalo i rimokatoličko groblje na kojem su se sahranjivali pre svega Nemci koji su živeli u mestu a činili su oko 70% stanovništva. To groblje je sravnjeno sa zemljom i na njegovom mestu podignute su zgrade. Na “Srednjem” groblju nalazi se spomenik na kojem piše da su tu sahranje posmrti ostaci sa Rimokatoličkog groblja u Inđiji. Zapažamo grob jednog oca i ćerke koji su život izgubili u saobraćajnoj nesreći sa spomenik je podignut u obliku brojeva godine koliko su imali u trenutku pogibije – 40 i 5. Takođe, nismo mogli da ne primetimo grob na kojem se nalazi veštačka trava.

Spomen-obeležje palim borcima i žrtvama fašističkog terora grada Inđije 1941-1945. prvobitno je bilo postavljeno (1984) u holu biblioteke „Đorđe Natošević”, a sada se nalazi na groblju. Naime, već 10. aprila 1941. godine vojska Trećeg rajha ušla je u Inđiju i uspostavila svoju vlast. Kako je Srem pripao Nezavisnoj državi Hrvatskoj i Inđija je formalno bila pod ovom kvislinškom tvorevinom. U Sremu je u toku rata stradalo 30.185 ljudi. U toku operacija Crvene armije za oslobođenje Balkana i srednje Evrope od nacista, partizani i sovjetski vojnici 22. oktobra 1944. oslobađaju grad. Tada zajedno sa nacistima beži i većina domaćeg nemačkog stanovništva. Oni koji su ostali, uglavnom stari, žene i deca – završili su u partizanskim logorima.

Idejni projekat spomen-obeležja dao je Miloš Vojinović, akademski slikar-grafičar iz Inđije i prosvetni radnik u osnovnoj školi „Petar Kočić” u Inđiji. Spomen-obeležje je izrađeno od belog mermera i sastoji se od: postolja i spomen-obeležja sa imenima palih boraca i žrtava fašističkog terora. Spomen-obeležje se sastoji od sedam stubova, na kojima su uklesana imena palih boraca i žrtava fašističkog terora.

Umesto Veterinarske stanice – još jedna crkva!

Srpska pravoslavna crkva u Inđiji je posvećena Vavedenju Presvete Bogorodice, sagrađena je 1755. i predstavlja reprezentativnu baroknu građevinu. Ikonostas nepoznatog autora pokazuje barokne i ponegde rokoko forme: prestone ikone odvojene su kaneliranim stubovima koji se završavaju kompozitnim kapitelima sa izuvijanim grančicama hrastovog lišća, vinove loze sa grožđem i ruža. Ikonostas i ikonu na mitropolijskom tronu slikao je nepoznati slikar 18. veka, ali je 1858. ikonostas čišćen i obnavljan, a ikone na mitropolijskom stolu su preslikane 1923. Zidne slike radio je Nemanja Brkić 1954. Konzervatorsko-restauratorski radovi obavljani su na crkvi 1979. kada su uz zvonik podignute dve prostorije za paljenje sveća. Na mestu gde se pale sveće nalazi se i uputstvo: “Kada se pali sveća za žive, kaže se ili pomisli: Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluje mene grešnog (grešnu), oprosti mi grehe moje i primi žrtvu ovu u slavu i čast svetog imena tvoga, za spasenje duše moje ili za zdravlje moje ili za zdravlje srodnika mojih (reći ime). Kada se pali sveća za umrle, kaže se ili pomisli: Gospode milostiv budi prema meni grešnom (grešnoj), primi dar ovaj za pokoj duše (reći ime), smiluj mu se (joj se) podari mu (joj) oproštaj grehova i naselje u Carstvu Slave Tvoje!” Tu je i mermerna tabla sa imenima “velikih dobrotvora” na kojima se između ostalih pominju imena: Dimitrije J. Anđelić (paroh); Nikola Kontić, veleposednik; Savo Grabovački, ratar; Ilija Babić, ratar; Leposava Mandić, domaćica; porodice: Vojnović, veleposednici; Azarić, ratari i Grbić, ratar.

Drugi pravoslavni hram u Inđiji posvećen je Svetom caru Konstantinu i carici Jeleni. Njegova gradnja započeta je 2003. na prostoru obezbeđenom tri godine ranije. Zidarski poslovi obavljeni su do 2005. godine, dok je stolarija ugrađena 2006. i 2007. kada je krov pokriven bakrom. Ikonostasnu pregradu izradio je Rade Savanović iz Čuruga 2012, a oslikao je Rade Sarić. Isti umetnik živopisao je unutrašnje zidove crkve. Odsluživši Svetu arhijerejsku liturgiju, na praznik Cveti 1. aprila 2007. Episkop sremski Vasilije odredio je u ovoj bogomolji početak redovnih bogosluženja. U hramu koji nije tronosan, kao ni u porti, nema grobnih mesta, relikvija ni starina. Parohijski i Svetosavski dom još nisu podignuti. Slava parohije je praznik Svetog cara Konstantina i carice Jelene (3. jun).

U Inđiji se planira izgradnja još jedne pravoslavne crkve koja će biti podignuta na mestu nekadašnje veterinarske stanice koju je kupila sremska eparhija Srpske pravoslavne crkve (SPC) za 4,25 miliona dinara marta prošle godine. Sremska eparhija SPC kupila je inače Veterinarsku stanicu Indjija u stečaju. Liturgijom 6. januara na Badnji dan i postavljenjem krsta ozvaničena je izgradnja četvrte po redu pravoslavne crkve u Indjiji. Izradnja crkve počeće kada se reše imovinsko-pravni odnosi, a nakon toga sledi rušenje zgrade nekadašnje veterinarske stanice i izgradnja crkve, koja će, prema odluci Sremskog vladike Vasilija, biti posvećena “prenosu moštiju Svetog Save”.