Spread the love

O bačkim danima slavnog američkog pisca i novinara Čarlsa Alversona, sa njegovom udovicom Živanom na tremu njihove porodične kuće u selu Parage

Nakon moje biciklističke ture u Paragama, jedan prijatelj pitao me je da li znam da je u tom bačkom selu živeo čuveni američki pisac i novinar Čarls Alverson.

Kratka pretraga na internetu otkrila mi je da je u Paragama od kraja devedesetih do svoje smrti pre dve godine, na imanju svoje supruge Živane je živeo pisac Čarls Alverson, saradnik i prijatelj nekih od članova grupe “Monti Pajton”, koscenarista prve verzije scenarija za kultni film “Brazil” Terija Gilijama. Alverson je bio lično prisutan (u svojstvu publike čiji je smeh tonski beležen) na snimanjima originalnog “Monti Pajton” televizijskog serijala.

Pronašao sam telefonski broj Alversonovih, javila se Živana i dogovorili smo sastanak u njihovoj kući u Paragama.Čarlova udovica me dočekuje na tremu svoje kuće obučena u žutu haljinu sa velikim belim radama i belim “panama šeširom” na glavi, nalik na neku južnjačku damu iz romana Margaret Mičel.

Živana, rodođena u porodici Aničin u Paragama bila je dugogodišnja novinarka “Nade” pa prvi deo razgovora neminovno protiče u razmeni iskustava iz vremena sa kraja osamdesetih i početka devedesetih u zgradi “Borbe” na Trgu Nikole Pašića u Beogradu kada sam ja započinjao a ona završavala svoju novinarsku karijeru.

rls i ja smo se upoznali 1978. u Londonu, u kući Elison i Terija Džonsa, jednog od članova grupe ‘Monti Pajton’. On je tada živeo sa svojom prvom suprugom i decom u Kembridžu i došao je jednog dana u posetu Džonsovima. Tu se rodilo prijateljstvo ali ne i ljubav. Posle dve godine učenja engleskog jezika i čuvanja dece, vratila sam se u Beograd”, započinje svoju priču Živana koja je narednih godina više puta odlazila u London i sretala Džonsove i Alversona.

Alverson je kao antiratni aktivista bio je jedan o velikih protivnika američke intervencije u Iraku 1990. kao i poreske politike Margaret Tačer.

Čarls je 1993. bio u Budimpešti na jednoj konferenciji odakle se javio Živani. “Objasnila sam mu kako da dođe autobusom iz Budimpešte u Beograd. Tek tada se rodila romansa između nas dvoje. Godinu dana kasnije, vratio se u Beograd i počeli smo tu da živimo zajedno, on je bio dopisnik iz ovog dela sveta za nekoliko američkih i britanskih listova a ja sam i dalje radila u ‘Nadi’. Njemu je Srbija u tim ludim godinama početkom devedesetih bila jako zanimljiva i taj period njegovog života bio je neka vrsta ‘eksperimenta sa učestvovanjem’. Pošto su bile sankcije njegovo preseljenje u Beograd bilo je pravi logistički poduhvat. Odlučili smo da se venčamo, prvo građanski pa onda i crkveno. Hteli smo da se venčamo u Paragama ali su nam rekli – ‘Mora u Opštini Savski venac. Tamo žive svi stranci, samo oni znaju da venčavaju strance!’. Kako su sve redakcije bile pune neudatih sredovečnih žena moje koleginice sa posla su se potrudile da mi srede sve papire kako bi venčanje moglo da se održi! Crkveno venčanje bilo u Ruskoj crkvi iza Crkve Svetog Marka, pošto sam se ja družila sa popadijom iz tog hrama. Čarls je prvo morao da se krsti i postane pravoslavac!”, priča Živana.

Nakon što se Živanina majka u Paragama razbolela, Alversonovi su rešili da se presele u ovo selo u srcu Bačke. Čarls je uživao u životu na selu. “Imao je dva psa koje je doveo iz Engleske. Čim su ušli u dvorište, podavili su mami 15 pačića. Ona ga je toliko volela da se nije naljutila. Svakog jutra je ustajao u pet, kupio je knjige i kaseta iz kojih je učio srpski. Hteo je da ga nauči perfektno što mu baš nije polazilo za rukom. Kosio je travu pred kućom, išao u prodavnicu, meštani su ga baš voleli. Kada je obnavljan Dom kulture, Čarls se dobrovoljno javio da pomaže, iznosi šut. Na manifestaciji ‘Parožani Paragama’ Čarls je u dobrotvorne svrhe prodavao američke kokice. Za Božić kada se na ulicama pale badnjaci, one je spremao kuvano vino. Kad bi popio on se samo smejao i zaspao tu gde se nalazio!”, opisuje Živana bačke dane slavnog pisca.

Tokom svoje novinarske karijere Alverson je razgovarao sa Lenonom i Joko Ono u vreme kada su protestovali tako što su ležali u hotelskom krevetu nedelju dana što je postalo deo ikonografije šezdesetih. Sreo je i članove kultne grupe “Bonzo Dog Band”, i zabeležio poslednji (potajno usnimljen) intervju sa Dženis Džoplin. Alverson je bio svedok bitnih previranja na savremenoj sceni pa je bio sagovornik mnogih koji su se bavili istorijskim pregledima u oblasti stripa, filma, rok muzike. Tokom poslednjih godina života, stvarajući u kući u Paragama Čarls je postigao značajne uspehe kao romanopisac.

“Za godinu dana ovde u maloj kućici u dvorištu napisao je čak četiri romana. Sam je sebi zadao broj reči koji treba da napiše svakog dana!”, otkriva Živka.
Njegovi romani prevedeni su na šest jezika. Roman “Kejleb” o crncu, robu na američkom Jugu tokom 19. veka, “Dereta” je objavio i na srpskom. Priča o neobičnom robu-bokseru, počinje u prašini američkog Juga, na nepreglednim poljima pamuka. Previše drzak da bi pristao na pravila igre, ali i previše inteligentan da bi propustio šansu za slobodu koju je kao dete iskusio, Kejleb pokušava da zauzme najbolju poziciju iz koje će moći da osvoji slobodu. Da li ga je obližnja Jegrička inspirisala na američki Jug i Misisipi koji isto tako “tiho teče”, ostaje da nagađamo, tek duh ambijenta osetio sam čim sam ugledao Živanu u dvorištu sveže okrečene kuće porodice Aničin.

“Ovde u kući u Paragama zateklo nas je i bombardovanje 1999. Čarlsa je to jako pogodilo, stalno je govorio: ‘Moja zemlja bombarduje zemlju i narod koji me je prihvatio kao svoga!’ Jednog dana pozvali su nas iz SUP-a iz Odelenja za strance i pitali da li bi Čarls govorio na mostu u Novom Sadu. Sledećeg dana je pogođen taj most!”, nastavlja svoju priču Živana.

Kako je u Čarlsovom In Memoriamu za “Vreme” napisao Saša Rakezić, Alverson je bez sumnje pripada i srpskoj kulturi: “Sredinu u kojoj se zatekao dobrano je proputovao, i tretirao je sa jednakim uvažavanjem i radoznalošću kao i velelepne svetske centre. Tokom nekoliko izdanja internacionalnog festivala autorskog stripa “Grrr!” u Pančevu, održao je predavanja o Harviju Kurcmanu, serijalu Monti Pajton i drugim temama, a takođe je bio priređivač programa u okviru Festivala jeftinog filma u Subotici. Njegova pojava zabeležena je i u dokumentarno-igrano-animiranom filmu Đorđa Markovića ‘Poslednja avantura Kaktus Bate'”, napisao je Rakezić nakon što je stigla vest da je Čarls umro 19. januara 2020.

Živana mi pokazuje album sa fotografijama Čarslove dece Kler, Džejka i Džoša sa kojima je u stalnom kontaktu i zbog čijeg dolaska u Srbiju sa šest dana čekalo sa sahranom.
Dogovaramo se da odemo do groblja. “Idem ja svojim kolima da ne morate da me vraćate kući!”, rekla mi je Živana i sela u svoj automobil sa beogradskim registarskim tablicama.
“Not sleeping, just dead”, (citat naslova jednog njegovog romana), piše na crnom mermeru ispod Čarslovog imena na spomeniku na groblju u Paragama. Ispod Živaninog imena piše “Sve je prošlo i završilo se”.
“Monti Pajtonovac” Teri Džons, njegov prijatelj i saradnik umro je dva dana posle Čarlsa – 21. januara 2020.