Spread the love

BICIKLOM KROZ VOJVODINU: Tovariševo

Na ulazu u Tovariševo iz pravca Obrovca, sa desne strane – tužan prizor: katanac na metalnoj kapiji nekadašnjeg poljoprivrednog kombinata. Celo nekada veliko imanje sa stražarskom kućicom pored ulaza – potpuno je napušteno. Par metara dalje tabla sa natpisom “Tovariševo” i još jedna na kojoj piše na srpskom i engleskom: “Dobrodošli u Tovariševo, selo dobrih domaćina!”
Nastavljamo dalje i stižemo do male, u narandžarsto obojene bogomolje u kojoj se nalazi Crkva Božija za koju sam prvi put čuo od Nade, drugarice iz Srednje ekonomske škole u Bačkoj Palanci koja je bila iz Tovariševa i njeni roditelji bili su članovi te zajednice. U to vreme pričalo se kako vernici ove zajednice jednom godišnje imaju obred koji se zove “Mila noć” u kojem svi punoletni članovi dobrovoljno stupaju u intimne odnose jedni sa drugima.

Sedište „Crkve božije” u Srbiji nalazi se u Beogradu dok je u Vojvodini najviše vernika u Sremskoj Mitrovici a na teritoriji cele zemlje nalazi se 20 bogomolja ove zajednice. U Jugoslaviji se pojavila između dva rata. Crkva Božija osnovana je 1886. u Klivlendu, u državi Tenesi, u SAD. Nastala je reformom Baptističke crkve, te je otuda

učenje ovih dveju organizacija slično. Interesantno je da pripadnik Crkve Božije veruje da je posle svog krštenja i određenog molitvenog perioda sposoban da leči, isteruje đavole, čini čuda i slično. Karakteristično je da se pričest obavlja uz službu „nogoopranja”, pa ih katkad zovu „nogooprani”. Sedište Crkve Božije za Evropu je u Oberslumu, u blizini Štutgarta, u Nemačkoj. Crkva se samofinansira i to tako što je svaki član dužan da desetinu svojih prihoda da kao prilog crkvi.

Nastavljamo dalje – u centru sela zatičemo veliki broj spomenika i tabli kao gotovo nigde u Vojvodini. “Junacima otadžbine – solunskim dobrovoljcima iz Tovariševa” piše na vrhu table sa 56 imena starosedelaca ovog sela. Tablu je 2014. otkrio pesnik Matija Bećković. Odmah pored, iz gomile kamenja izranja skulptura srpskog dobrovoljca sa šajkačom, ispred nje je tabla na kojoj piše da je spomenik sagradio Milić Slavko i posvetio ga “Dobrovoljcima oslobodilačkih ratova 1912-1918). Tu je i bista Gavrila Principa koju je 2014. na 100 godišnjicu početka Velikog rata otkrio Emir Kusturica.

Prva veza Tovariševa i Gavrila Principa ide preko Jovana Protića, meštana ovog sela koji je bio paroh u Sarajevu i član Mlade Bosne. Družio se intenzivno sa Aleksom Šantićem koji mu je posvetio i jednu pesmu – “Putnik na odmoru”. Inače, istorijski izvori kazuju da je Gavrilo Princip proveo poslednju noć pred atentat na Franca Ferdinanda baš u kući Jovana i njegove sestre Zorke koja je bila učiteljica u Sarajevu. Druga veza Tovariševa i Principa su kolonisti koji su 1946. došli u ovo selo upravo iz Livanjsko-grahovskog polja odakle je bio Gavrilo.
Iz porodice Protić dolazi i jedan od učesnika Velike narodne skupštine koja je 25. novembra 1918. izglasala prisjedinjenje Bačke, Baranje i Banata Kraljevini Srbiji. Reč je o Stanku Protiću, ocu pilota Milete Protića.

Pored njega na Velikoj narodnoj skupštini Tovariševo su predstavljali još i Stevan Jovanov, Daša Šijačić, Velja Milić i Nemac Franc Kilbertus.
Tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije u Tovariševo se doselilo nekoliko desetina porodica iz Bosne i Hrvatske.

Za borbama u Zapadnom Sremu 1991, gine vojnik JNA iz Tovariševa Miodrag Mija Petrović po kome je kasnije nazvana jedna ulica. Pored table sa njegovim imenom nalazi se i tabla koja kaže da je “tu kuću sagradio i u njoj živeo srpski narodni tribun Ozren Bingulac (1904-1984), upravitelj škole, učitelj i operski pevač”.

Tu je i spomenik sa mozaikom Justina Ćelijskog ispod kojeg piše: “Otac Srbije, besmrtni vožd Karađorđe poseti ovo bačko selo Tovariševo i svoje pouzdanike i jatake, braću protiće Iliju i Miću 1816. Čuvari praha oca Srbije, 2016″.

U centru sela nalaze se i putokazi koji govore o udaljenosti određenih sela i gradova širom sveta: Carigrad (?), Skoplje, Novi Sad, Niš, Prilep, Herceg Novi, Subotica, Knin, Banja Luka, Petrograd (misli se za Zrenjanin, pošto piše da je 104 kilometra udaljen); Smiljan, Lužica, Slavenoserbsk, Parage, Livanjsko Polje, Bođani, Sombor, Bijelo Brdo, Sent Andreja, Čikago, Prizren, Beograd, Hilandar, Kruševac, Vukovar i Andrićgrad.

Muralom na bočnoj fasadi jedne zgrade u centru stanovnici Tovariševa na poseban način odužili su se meštaninu Jovanu Ranisavljevu. Mural je oslikao Milan Milosavljević

Jovica (Jovan) Ranisavljev, rođen je 1977. u Bačkoj Palanci. Osnovnu školu završava u Tovariševu, Srednju ekonomsku u rodnoj Bačkoj Palanci, posle koje upisuje studije ekonomije u Subotici. Posle odsluženog vojnog roka 2004. godine, vraća se u voljeno Tovariševo i mašta o uređenom selu u koje bi mladi želeli da se vrate. To ga je motivisalo da sa članovima Mesne zajednice, prijateljima i kumovima organizuje učestale „radne akcije za lepše i bolje Tovariševo”. Od malih nogu se vrlo interesuje za istoriju i geopolitiku te sa deda Milanom (omiljenim likom iz detinjstva) provodi vreme zapitkujući i slušajući o prošlim vremenima.

Jovan je 2014. inicirao postavljanje spomenika Gavrilu Principu u centru Tovariševa kao i izgradnju dečijih igrališta, uređenje parkova i rekonstrukciju aviona Milete Protića. Sa grupom entuzijasta radi na daljem uređenju sela, te se postavljaju klupe i žardinjere kao i fontana sa mozaikom svetog Justina Ćelijskog. Takođe, zahvaljujući Jovanu osposobljava se teretana i uređuje zgrada mesne zajednice. Jovan je bio vlasnik poljoprivredne apoteke, ali u pauzama je bio angažovan oko radova na uređenju sela i pisanja (bio je saradnik za nekoliko novinskih agencija). Bio je omiljen u društvu što svedoči i broj od 36 kumova koje je imao.

Jovan je preminuo 2021. a sugrađani su se oprostili sa njim rečima:“ Zbogom najbolji prijatelju, brate, kume, sine, rođače…Zbogom najbolja neiskvarena, naivna dečija dušo… Neka ti Bog podari rajsko naselje.“

Pored aviona u centru grada nalazi se staza na kojoj se na svakih par metara nalaze belom farobom ispisani brojevi “51, 52, 53, 54…”. Dečak koji je tu prolazio otkriva nam da je reč o numerisanim lokacijama za kotliće koji se tu “potpaljuju” jednom godišnje tokom takmičenja u pravljenju paprikaša.

Ovde, kao i u većini sela u Vojvodini postoji Dobrovoljno vatrogasno društvo, Šah klub, Lovačko društvo, Konjički klub “Dolinac”, aktivno je i Ribolovačko udruženje, a lokalni FK „Vojvodina“ proslaviće za dve godine 100. rođendan.

Tovariševo je među prvima u Vojvodini imalo generalni urbanistički plan − i to još u 18. veku! Među prvima je imalo i ciglanu, i kudeljaru, i električnu centralu, i zdravstvenu stanicu i − biblioteku.
Do šezdesetih godina prošlog veka veliki broj meštana je živeo na salašima u okolini Tovariševa ali se tada usled urbanizacije i promene načina života gotovi svi oni preseljavaju u samo selo.
Nastavak priče o ovom živopisnom bačkom selu – za 7 dana dana na istom mestu.

“Soko 522” u sećanje na hrabrog pilota Protića

Iz vremena kada sam svakodnevno išao autobusom iz Bača u srednju školu u Bačku Palanku i prolazio kroz Tovariševo – upamtio sam avion “Soko 522” koji se nalazi u centru sela a tu je u spomen na slavnog meštanina ovog sela Milete Protića, vojnog pilota, majora NOVJ i komandira Prve vazduhoplovne eskadrile NOVJ.

Mileta Protić je rođen 1913. u imućnoj seljačkoj porodici, a njegovi roditelji su, pored njega, imali još četvoro dece. Osnovnu školu je završio u rodnom Tovariševu 1923. a zatim četiri razreda Građanske škole u Bačkoj Palanci.

Posle završetka školovanja u Gimnaziji u Somboru u jesen 1931. Mileta Protić upisuje Vojno-pomorsku akademiju u Dubrovniku koju završava 1934. Nakon prvih godina provedenih na brodovima Protić je 1939. pohađao i završio nastavu u Pilotskoj školi i postao pilot na vojnom hidroplanu. Pred rat je dobio čin poručnik fregate i postao hidroplanski pilot.

U vreme burnih martovskih i aprilskih dana 1941. Mileta Protić se nalazio u Vazduhoplovnoj pomorskoj bazi Divulje. Odlučan da nastavi rat, Mileta se sa grupom oficira i vojnika probija ka ratnoj bazi u Boki kotorskoj. U Orahova, u Boki kotorskoj, stižu sedam dana kasnije, 15. aprtila a zatim do Krfa i dalje u Abukirski zaliv u Egiptu 22. aprila 1941. Bila je to jedina vojna jedinica bivše jugoslovenske vojske koja je organizovano prešla na stranu saveznika, sa ciljem da nastavi borbu. Ubrzo po dolasku u Afriku, jugoslovenska eskadrila, u saradnji sa engleskim vazduhoplovstvom, izvršava prve borbene zadatke. 22. aprila 1944. na ratnom aerodromu Benini u Libiji formirana je Prva eskradrila NOVJ, a Mileta Protić je izabran za prvog komandira Prve eskadrile ratnog vazduhoplovstva. 21. maja 1944. položio je “zakletvu maršalu Titu i jugoslovenskim narodima”. Tog dana komandir Prve eskadrile Mileta Protić prima zastavu Nove Jugoslavije i taj datum se u SFRJ slavio kao Dan RV i PVO.

Početkom septembra 1944. sa aerodroma u Italji Mileta Protić se sa Prvom vazduhoplovnom eskadrilom NOVJ prebacio na Vis. Na svoj poslednji borbeni zadatak, šezdeset i šesti, Mileta Protić je poleteo 19. decembra 1944. (aerodrom Kan, u Italiji), a poginuo bombardujući kolonu tenkova kod mesta Žepče, u centralnoj Bosni. Sahranjen je u rodnom Tovariševu. Posmrtno je odlikovan Ordenom partizanske zvezde prvog reda 1957. Osnovna škola u Tovariševu nosi ime “Mileta Protić”. KUD iz Tovariševa nosi ime “Mileta Protić”. U centru Tovariševa podignut mu je spomenik i spomen park sa njegovim imenom u kojem centralno mesto zauzima avion “Soko 522” u kojem Protić nikada nije leteo jer je njegova proizvodnja počela tek posle Drugog svetskog rata. Pored Protićeve biste nalazi se i ploča sa imenima meštana poginulih u NOB-u – u partizanima ili kao civilne žrtve fašista. Zanimljivo je da su meštani uz petokraku koja je bila originalni deo spomenika dodali i jedan mermerni blok sa krstom.

Inače, u Žepči, na mestu pogibije, Mileti Protiću je posvećen spomenik pod imenom „Slomljeno krilo“.