Spread the love

Na licu mesta: Bor

Demografska i arhitektonska istorija Bora ali i viđenje njegove budućnosti bili i inspiracija za rad koji će predstavljati Srbiju na 17. Bijenalu arhitekture u Veneciji 2021. čija tema je „Kako ćemo živeti zajedno“ koju je postavio kustos Hašim Sarkis

Sunčica Dimitrijević, Edvard Ernek, Xu Rui, Aneta Mirković Makulović…imena su na vrhu liste “Nagrada za najboljeg pojedinca u 2019.” koju je na velikom bilbordu ispred Upravne zgrade rudnika istakla kineska kompanija Ziđin koja je vlasnik RTB Bor od 2018.

Imena na bilbordu govore o dramatičnoj demografskoj istorji ovog rudarskog mesta koje je u proteklih više od jednog veka u ove krajeve pored “domaćih” Srba i Vlaha privukao Čehe, Nemce, Slovence, Hrvate, Albance, Bele Ruse a od pre tri godine i Kineze.

Upravo su demografska i arhitektonska istorija Bora ali i viđenje njegove budućnosti bili i inspiracija za rad koji će predstavljati Srbiju na 17. Bijenalu arhitekture u Veneciji 2021. čija tema je „Kako ćemo živeti zajedno“ koju je postavio kustos Hašim Sarkis. Rad pod imenom „Osmi kilometar: Anketni konkurs“ delo je autorskog tima Iva Bekić (odgovorni predstavnik), Irena Gajić, Dalia Dukanac, Stefan Đorđević, Snežana Zlatković, Mirjana Ješić, Hristina Stojanović i Petar Cigić.

Komesar izložbe Slobodan Jović, autori Iva Bekić i Stefan Đorđević i ja – došli smo u Bor prošle nedelje kako bi pred otvaranje Bijenala arhitekture 22. maja što bolje zajedno sagledali mogućnost za domaću i inostranu promociju ovog izuzetno zanimljivog projekta.

Radio sam na laptopu na zadnjem sedištu auta i podigao pogled negde kod Donje Mutnice, posle silaska na auto-puta kod Paraćina. Oko nas je sve bilo belo a došli smo iz “prolećnog” Beograda. Promena klime i konfiguracije terena najavljuje buduća “iznenađenja”. Na ulasku u Bor iz pravca Šarbanovca na pešačkom ostrvu između dve trake puta – stoji ogromni rudaski kamion “damper”, vozilo američkog proizvođača “Euklid”. Damper je nosivosti 170 i neto težine 105 tona. Borani ovaj eksponat od milošte nazivaju ”Guliver”, jer je njegova visina i širina preko 12 metara, prečnik gume 3, zapremina rezervoara goriva 3200, a ulja 650 litara.

Stižemo ispred Muzeja rudarstva i metalurgije u centru Bora. Na fasadi iste socrealističkoj zgrade u kojoj je i Narodna biblioteka piše: “Ovaj dom je posvećen onima koji su svoj život dali za revoluciju”. Suzana Mijić iz Etnološkog odeljenja muzeja pokazuje nam anodu koju je od borskog bakra 1961. izlio Josip Broz Tito, koji je iako je svega tri puta bio u ovom gradu – bio i ostao omiljena istorijska ličnost žitelja Bora.
Ispred muzeja je izložba fotografija iz istorije Bora koja svedoči ne samo o istoriji rudnika nego i o društvenom životu rudara – vidimo “kros” održan pedesetih godina 20. veka gde meštani sa zanimanjem posmatraju dečaka koji bosnog trči gradskim ulicama.

Tu je i fotografija prvomajskog uranka na kojoj u krupnom planu otac i sin igraju šah praćeni pogledima “kibicera”.

Muzej je u fazi rekonstrukcije pa nam Suzana u delu sakrivenom paravanom pokazuje fotografije sa neke ranije izložbe. Pažnju privlači crkvica koja se nekada nalazila u Boru ali je kasnije premeštena

Za potrebe rudara pravoslavne vere, Francusko društvo Borskih rudnika podiglo je 1912. crkvu posvećenu Svetom Velikomučeniku Đorđu. Bila je manjih dimenzija i zbog proširenja rudarskih radova, premeštena 1937. u selo Brestovac nedaleko od Bora. Novu pravoslavnu Crkvu Svetog Đorđa u Boru takođe je sagradilo Francusko društvo Borskih rudnika 1939. a projektovao je Andrej Klepinjin, ruski emigrant. Ktitori ove crkve bili su predstavnici Francuskog društva Borskih rudnika, odnosno njihov direktor Emil Pijala.

Nije Andrej Klepinjin bio jedini Beli Rus koji je svoju sreću našao u Boru. Suzana nam kroz anti-kovid masku priča kako je između dva rata ovde bilo mnogo ruskih emigranata, većina njih su bili muškarci u zrelim godinama koji su iza sebe ostavili žene u Rusiji ali nisu smeli da naruše pravila svoje pravoslavne vere pa su masovno prelazili u islam kako bi im bilo dozvoljeno da sklapaju brakove sa lokalnim devojkama.

OSTAO JE SAMO “FERDINAND”

Prema poslednjem popisu iz 2011. u Gradu Boru Vlasi čine 14% stanovništva ali je 9 do 13 borskih sela sa vlaškom većinom. Nadaleko su poznati vlaški običaji vezani za sahranjivanje i “crnu magiju” ali malo ljudi je bilo u prilici da vidi “Vlaške svadbe” u kojima se pojavljuje institucija “Govija mika” (Lažna mlada) koja je obično devojčica od desetak godina.
Ako bude planiranog popisa stanovništva ove godine on će svakako pokazati da u gradu pored nacija nabrojanih na početku teksta živi i više stotina Kineza u Boru, ukoliko se oni uopšte budu popisivali.
Vernici muslimanske ispovesti u Boru imaju svoj molitveni dom ali im podizanje minareta nije dozvoljeno. Katolici se u gradu okupljaju u Crkvi Svetog Ljudevita koja je sagrađena 1928. a kako su većina vernika u to vreme bili Francuzi, ne čudi što je prvi sveštenik je bio francuski asumcionista Privau Belar.

Iz muzeja krećemo u šetnju gradom u želji da stignemo da ruba starog površinskog kopa. Prolazimo pored velikog bilborda na kojem se ne reklamira ništa.

Prelazim put da bih fotografisao umrlice polepljene na velikoj tabli pored spomenika poginulima u ratovima 1912-1918. Letimični pogled stvara utisak da je epidemija koronavirusa odnela više života u Boru od turskih, bugarskih i nemačkih bajoneta i metaka zajedno.
Iznad velike “firme” advokatske kancelarije Petković Mile Milan – stoji jedini bilbord u gradu na kojem se neko skoro oglasio. Sa iscepanog bilborda srećne novogodišnje i božićne praznike i sve najlepše u 2021. građanima žele nadležni iz “Javnih preduzeća i ustanova Grada Bora”.
Nešto dalje, zgrada bankrotiranih “Robnih kuća Beograd” koju su izdelile neke manje prodavnice a preko puta nje na oronuloj fasadi nekada lepe modernističke zgrade stoji natpis “Prenoćište Srbija”. U ovom “konačištu” kako ga meštani zovu – davno su pogašena svetla. Iz glavne ulice koja nosi ime Đorđa Vajferta, pokretača rudarstva na ovim prostorima, skrećemu u bočnu, Ulicu Đure Đakovića u kojoj se u zgradi iz 1961. nalazi bioskop “Zvezda”.

U opustelom holu uz muzejski eksponat kino-projektora samo reklama za crtani film “Ferdinand” podseća na to da su se ovde nekada prikazivale “pokretne slike”. Jedan prijatelj na Fejsbuku mi je ostavio komentar: “Odmah nakon FEST-a filmovi su dolazili u bioskop Zvezda u Boru i mi smo iz Zaječara po ciči zimi dolazili da gledamo najbolja ostvaranje iz domaće i svetske produkcije!”. Ti dani su davno prohujali a mene je u ogromnoj sali bioskopa (ima 622 mesta i platno veličine 16 x 7.5 metara) mene je zbunilo brujanje usisivača. Pitao sam ženu koja je tu spremala – da li to “ponovo radio bioskop”. “Od 23. oktobra prošle godine kad je proglašeno vanredno stanje u opštini ne daju se filmovi i ne igraju predstave. Ovo sad spremamo za sednicu Skupštine Grada Bora koja je sutra!”. Održava se u gigantskoj sali zbog epidemioloških mera.

URBANE LEGENDE

Osim bilborda i predstava, ima još jedna stvar koja nedostaje Boranima. Naime, ne čuje se više tradicionalna rudarska sirena koja se gotovo čitav vek oglašavala pet puta dnevno – “Budilica” u 06.00, zatim druga u 06.45, treća je najavljivala početak prve smene u rudniku u 07,00, sledeća – početak druge smene u 15.00 i poslednja – početak treće smene u 23.00. Po njoj su žitelji Bora ceo 20. vek navijali satove da bi nakon bombardovanja 1999. bila ukinuta jer je neke podsećala na nemile događaje. Onda je 2009. na inicijativu meštana obnovljena ali su je Kinezi, novi vlasnici rudnika, pre dve godine ponovo ukinuli.

Prolazimo pored nove upravne zgrade kompanije Ziđin, razgledam liste nagrađenih radnika sa pročetka priče. Da li je nakon 2019, prve cele godine tokom koje je rudnik bio u kineskim rukama, prestalo nagrađivanje ili je i u ovom slučaju pandemija učinila svoje, nisam saznao. Upada u oči da je ulaz u centralu Ziđina ukrašen skromno, poput nekog kineskog restorana na Novom Beogradu. Još skromnija je i crveno-žuta papirna tabla sa natpisom na kineskom istaknuta na raskošnoj kapiji starog ulaza u F.D.B.R. (Francusko društvo Borskih rudnika) koju su svojevremeno podigli Francuzi.

Nailazimo i na oronule tipske kuće koje su Francuzi gradili za rudare (slične sam viđao u Beočinu za radnike cementare i u Vrdniku za tamošnje rudare). Poseban tip kuća bio je za rudare-samce a drugačiji za one sa porodicama. Ponovo isti utisak kao i u Beočinu i Vrdniku – predratni “kapitalistički eksploatarori” više su vodili računa o stilskom i estetskom momentu stanovanja svojih radnika nego mnogi savremeni tajkuni o estetici svojih, više miliona eura vrednih vila.

I tu je kraj ulice Đorđa Vajferta i “kraj sveta”. Provalija, “put u središte zemlje”, kao u romanu Žila Verna ili pesmi Đorđa Balaševića. Na samoj ivici provalije – blato prekriveno smećem a iza njega se nalazi stari rudarski kop napušten pre gotovo decenije sa nakadašnjim rudničkim etažama i odlagalištem jalovine, velikim brdom nastalim eksploatacijom površinskog rudokopa Veliki Krivelj.

Desno od ovog nezvaničnog vidikovca, posle kojeg smo na preostalim gomilicama snega dugo čistili cipele, nalaze se objekti koje je izgradi Ziđin i ogradio visokim zidom sa bodljikavom žicom.

U Zrenjaninu u kojem kruže priče kako “Linglong” na građevini svoje fabrike zapošljava robijaše kojima će zauzvrati smanjiti kaznu i koji spavaju po dvojica u istom krevetu jer su im smene pa svakih 12 sati. Slične “urbane legende” prepričavaju se i u Boru ali za njih ne postoje nikakve zvanične potvrde. Kako mi kažu domaćini, lokalno stanovništvo uglavnom dobro živi sa novopridošlim Kinezima jer su svesni da bi i pored svih zamerki koje imaju – da nije njih, staje bilo još gore a rudnik možda i zatvoren.

HRONIKA BORSKOG GROBLJA

Sedamo u kola i odlazimo do zvaničnog “Vidikovca”, jedne od najvećih turističkih atrakcija Bora. Ovde nema blata, po kamenu tucaniku dolazite do velike nadstrešene površine sa koje se vidi ogromni ponor starog kopa koji je, doduše, sada već dobrim delom popunjen jalovinom.

Zanimljivo je da su 2010. godine snimljena čak dva domaća igrana filma čija se radnja dešava u Boru. “Tilva Roš”, debitantski film scenariste i reditelja Nikole Ležaića osvojio je te godine na Filmskom festivalu u Sarajevu nagradu za najbolji igrani film – “Srce Sarajeva”. Film “Beli, beli svet” reditelja Olega Novkovića po scenariju Milene Marković snimljen je iste 2010. godine i na Filmskom festivalu u Lokarnu Jasna Đuričić je dobila Srebrnog leoparda za ulogu Ružice. Preporučujem gledanje oba filma za bolje razumevanje atmosfere ovog rudarskog grada koji čeka nekog Trumana Kapotea ili Ju Nesbea da u njega smesti radnju svog romana.

Dok polazimo ka restoranu “Ćira” gde ćemo uz šljivu, pihtije i pečenu teleću džigericu da rezimiramo borske impresije, ugledao sam staro pravoslavno groblje i zamolio saputnike da me sačekaju nekoliko minuta. Spustio sam se do humki, od kojih neke izgledaju kao drevni stećci i stare su više stotina godina. U proseku – svaki deseti grob je održavan. Liči na napuštena nemačka i jevrejska groblja u Vojvodini na kojima su sahranjeni pripadnici naroda koji su nestali sa ovih prostora. Ali, u Boru i dalje žive Srbi! Gde su potomci ovih ljudi? Odgovor na pitanje daje mi poleđina jednog spomenika. Kao i na početku teksta, ponovo niz imena, članova jedne porodice: “Mirko 1939-2006 (Fra); Milinko 1940-1995 (SAD); Milosav 1942-2014; Mašan 1945-1999 (BEG), Milivoje 1948-20…; Miodrag 1949-2015; Milica 1952-20…; Milan 1956-20…”

Majka je rodila sedam sinova i jednu ćerku, ovi koji su umrli, kosti su ostavili negde daleko – Francuska, SAD, Beograd… Ovi koji su ostali – veoma je verovatno da im deca više ne žive u Boru a unuci – sasvim sigurno nisu više tu. Ako se popis stanovništva dogodi ove godine, sasvim sugurno će u suve statističke podatke preliti ono što sam na borskom groblju i ulicama mogao da vidim.