Spread the love

“Beli Rusi i renesansa srpskog pozorišta” naziv je izložbe koja će tokom februara gostovati u Novom Sadu, Beloj Crkvi, Beogradu i Novom Bečeju – gradovima sa najvećom koncentracijom ruskih migranata u međuratnom periodu

Kada sam pre nešto više od godinu dana za pisao tekst o tri talasa Rusa u Novom Sadu (“Gorki čaj grofice Vere“, “Vreme”, 28. decembar 2022) bilo je to u prvoj godini rata u Ukrajini kada su izbeglice iz Rusije tek počele da masovnije pristižu u Srbiji. U međuvremenu oni su, kako se Andraš Urban našalio u predstavi “Bilo jednom u Novom Sadu” – postali “najveća nacionalna manjina u gradu”, pretekavši trako tradicionalno posle Srba najbrojnije Mađare. Čini se da svaki drugi putnik voza “Soko” priča na ruskom ili ukrajinskom, da istim jezikom govori svaki drugi sto u baštama kafića i restorana u Zmaj Jovinoj ulici… Karaoke-žurke i pab-kvizovi na ruskom postali su uobičajena pojava u gradu, naši novi sugrađani otvaraju svoje restorane, koktel-barove (u kojima se ne puši!), kulturne centre, dečije vrtiće… Sa druge strane, veoma su inkluzivni kada je reč o konzumaciji kulurnih sadržaja. U Sinagogi, na koncertru “Hašire”, hora Jevrejske opštine Novog Sada levo od mene i desno od mene sedele su ruske porodice i uživale u muzici na hebrejskom, jidišu i ladino jeziku. Na Božićnom koncetru u novosadskoj Crkvi Imena Marijinog (“katedrali”) bilo je vidljivo da je svaki treći posetilac Rus. Publika na Balete i Operi u Novom Sadu i Beogradu sada je već gotovo većinski – ruska i ukrajinska.

U takvoj atmosferi 2. februara u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu otvorena je izložba “Beli Rusi i renesansa srpskog pozorišta” koja govori o značajnom uticaju ove zajednice na sve segmente teatra u Kraljevini Jugoslaviji u međuratnom periodu – balet, operu, dramu, kostimografiju, scenografiju…

Konstantin Mukhanov je mladi ruski IT-stručnjak koji je u jednom momentu počeo da se bavi i režijom. Od pre dve godine, zajedno sa suprugom koja je ilustrator i dvoje male dece, deo je velike ruske zajednice u Novom Sadu. U novosadskom Pozorištu mladih u ovoj sezoni postavlja dečiju predstavu “Olovni vojnik” i tako vek nakon događaja o kojima govori pomenuta izložba – nastavlja tradiciju uticaja ruskih migranata na srpski teatar. Dok pijemo čaj pokazuje mi grupe na društvenoj mreži Telegram preko kojih ovdašnji Rusi komuniciraju. “Oni koji su došli pre 10 godina, kada je počeo konflikt u Ukrajini nalaze se na Fejsbuk grupama dok se mi koji smo stigli u protekle dve godine – okupljamo isključivo preko Telegrama!”, objašnjava Konstantin.
A ko su bile Konstantinove slavne preteče pre 100 godina i šta su njihove zasluge?

Osnivanje baleta, veliki doprinos razvoju opere, profesionalizacija scenografije i kostimografije, uticaj na režiju – za sve su to, između ostalog, zaslužni ruski doseljenici. Donose iskustvo Moskovskog hudožestvenog teatra, Boljšoj teatra, te petrogradskih Aleksandrinskog i Marijinskog teatra, ali i ostalih ustanova u kojima su stvarali, dolaze nakon saradnje sa Stanislavskim, Nemirovič-Dančenkom, Mejerholjdom, Anom Pavlovom, Fjodorom Šaljapinom i mnogim drugim legendarnim imenima.

Biografije o kojima je reč na izložbi koju su Petrovaradin Media i Color Media Communications organizovali u saradnji sa Muzejom pozorišne umetnosti Srbije – zaista su impresivne. Njihovi životi i karijere započinju u Moskvi, Petrogradu ili Varšavi a završavaju se na mestima kao što su Boston, Čile, San Francisko…

Malo njih je ostalo i umrlo u Srbiji poput balerine Nine Vasiljevne Kirsanove (Moskva, 1898 – Beograd, 1989). Od ranog detinjstva Nina je posećivala pozorište i baletske izvedbe, pohađala baletsku školu i bila učenica čuvenog Aleksandra Gorskog. Već od 1916. počinje da nastupa kao balerina. Period nakon Oktobarske revolucije i Građanskog rata 1921-1923 provodi u Poljskoj i nastupa u poljskim pozorištima zajedno sa čuvenim baletskim igračem Aleksandrom Fortunatom, Poljakom koji se školovao u Moskvi i zajedno sa njim 1923. prihvata angažman u Bukureštu.
Kirsanova i Fortunato su se beogradskoj publici prvi put predstavili 7. novembra 1923. Veliki uspeh tokom gostovanja rezultirao je time da im uprava Narodnog pozorišta ponudi angažman koju su umetnici prihvatili, verovatno zbog odličnog odnosa sa Jelenom Poljakovom, tada jedinom primabalerinom u beogradskom pozorištu. Aleksandar Fortunato je angažovan kao prvi igrač, reditelj i direktor Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu.

Nina 1926. napušta Beograd, i sa velikim uspehom nastupa po Evropi i svetu sa raznim baletskim trupama, od kojih je posebno važan angažman u trupi Ane Pavlove. U Narodnom pozorištu u Beogradu biće angažovana još tri puta. Najpre u periodu 1931-1934, zatim nakon odlaska Anatolija Žukovskog preuzima mesto šefa baleta u Narodnom pozorištu od 1942-1944. Poslednji, njen ukupno četvrti, angažman u Narodnom pozorištu traje od 1946. do 1950. Pored igračke karijere uspešno je ralizovala baletske izvedbe i kao koreograf.

Ninin klavir nalazi se danas u posedu princeze Danice Karađorđević koja ga je dobila na poklon od oca, slikara Cileta Marinkovića kome je isti na prodaju ponudio Ninin znatno mlađi partner koji ju je nadživeo.

Pomenuta Jelena Dimitrijevna Poljakova (Ribinsk, Rusija, 1884 – Santjago, Čile,1972), balerina, koreograf i pedagog sasvim sigurno jedna od najzaslužnijih osoba za uspostavljanje Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu i njegov razvoj. Bila je članica slavnog Marijinskog teatra iz Petrograda od 1902. do 1918. godine u kome je bila i solistkinja. Na evropskim turnejama nastupala je sa velikom baletskom zvezdom Anom Pavlovom, kao i sa čuvenom trupom Sergeja Pavloviča Djagiljeva u Parizu. Svoj staž u Narodnom pozorištu u Beogradu započinje 1922/1923. Bila je primabalerina u 5 sezona, a ogroman doprinos dala je svojim pedagoškim radom u Glumačko-baletskoj školi Narodnog pozorišta i u svojoj privatnoj baletskoj školi školujući gotovo sve značajne baletske umetnike u Srbiji između dva svetska rata. Kralj Aleksandar dodelio joj je orden Svetog Save V reda. Beograd napušta 1943. godine, preko Austrije, Nemačke, Amerike stiže do Čilea 1949. gde ostaje do kraja svog svog života.

Značajan trag u pozorištu na ovim prostorima ostavila je i umetnička porodica Froman: Margarita Petrovna Froman (Moskva, 1890 – Boston, SAD, 1970), balerina, koreograf, pedagog; Maksimilijan Maks Petrovič Froman (Moskva 1889 – Vilimantik SAD 1981), baletski igrač; Pavle Petrovič Froman (Moskva, 1894 – Brestovac pored Zagreba, 1940), slikar, scenograf i kostimograf i Valentin Petrovič Froman (Moskva, 1906 – 1987), baletski igrač.

Porodica Froman doseljava se u Kraljevinu SHS 1921. Njihov rad je više vezan za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, međutim i tokom perioda rada u Narodnom pozorištu u Beogradu ostavili su ogroman trag. Margarita i Maksimilijan Froman su u Beogradu nastupali kao gosti više puta i pre osnivanja Baleta Narodnog pozorišta.

Margarita i Maks Froman bili su solisti Boljšoj teatra u Moskvi, a potom članovi Ruskog baleta Djagiljeva. Margarita je šef baleta, prima balerina i reditelj Baleta Narodnog pozorišta u periodu 1927-1929 i u njemu ostvarila značajne uloge i koreografije. U istom periodu Maks je prvi igrač i uglavnom su nastupali zajedno na sceni. Posle Drugog svetskog rata odlaze u SAD. Pavle Froman je studirao slikarstvo u Moskvi, a u Narodnom pozorištu u Beogradu bio je angažovan kao scenograf i kostimograf u periodu 1924-1927. Valentin Froman je od 1921. do 1928. delovao u Zagrebu, a nakon toga nastupa po Evropi i SAD.
Baletski i bračni par Vasiljeva i Žukovski pripadaju grupi ruskih pozorišnih umetnika koju su u Kraljevinu SHS stigli jako mladi te su tu prošli kroz potrebno profesionalno školovanje i započeli svoje umetničke karijere.
Janja Vasiljeva je, kao i Žukovski rođena u Poljskoj, i njen otac je bio oficir ruske vojske, ali za razliku od Žukovskog koji je u Kraljevinu SHS, došao preko Turske, porodica Janje Vasiljeve iz Poljske odlazi u Prag, pa odatle se doseljavaju u našu zemlju kada je Janji bilo svega 8 godina. Pohađala je muzičku školu „Stanković“ i učila balet kod Klavdije Isačenko, pa zatim dolaskom Jelene Poljakove prelazi kod nje. Rano je počela da se ističe i postaje miljenica Jelena Poljakove. Vasiljeva je fanatično učila i radila, nakon probi ostajala je u sali i nastavljala da vežba. Sa 12 godina je već na sceni Narodnog pozorišta, a sa 15 postaje solista. Ostvarila je 22 glavne uloge i 30 sola.

O talentu Janje Vasiljeve govori i sledeći podatak: prilikom pomenutog gostovanja Ane Pavlove velika balerina je najavila da će Janju povesti sa sobom i uvrstiti je u svoju trupu kad malo odraste. Da li bi do toga zaista došlo ne znamo jer je Ana Pavlova pred svoje drugo planirano gostovanje u Beograd preminula u 51-oj godini života. Ali na osnovu karijere Janje Vasiljeve pretpostavljamo da bi Pavlova ostala pri svojim rečima.

Jurij Ljvovič Rakitin (pravo prezime mu je Jonjin) rođen je Harkovu u Ruskoj Imperija, 23. maj 1882. a umro u Novom Sadu 21. jul 1952.

Bio je sin Lava Aleksejeviča Jonjina, sudskog pripravnika i Lidije, rođene Kozlov. Usled očevih čestih premeštaja (napredovanja u poslu) porodica se stalno selila, pa se Rakitin školovao u više gradova. Osnovnu školu i tri razreda gimnazije završio je u Kalugi, gde mu je otac bio istražni sudija, a četvrti razred završava u Prvoj moskovskoj klasičnoj gimnaziji jer je Lav Jonin u Moskvi postavljen za sudiju okružnog suda. Od petog do osmog razreda, do mature, Rakitin pohađa gimnaziju u Irkutsku pošto mu je otac u tome gradu postavljen za apelacionog sudiju.

Veoma rano je postao zaljubljenik u pozorište. Već nakon 1902. kada je maturirao, počinje da organizuje diletantske predstave i sam u njima da glumi. Iako je to bilo protiv očeve volje, sve više se posvećuje pozorištu, tako da je u proleće 1905. u Petrogradu završio trogodišnju Glumačku školu pri imperatorskim teatrima, u klasi velikog glumca Vladimira N. Davidova. Rakitinova diplomska predstava Višnjik A. P. Čehova izvedena je u proleće 1905. Pred sam diplomski, iz obzira prema očevom državnom zvanju, Jurij Ljvovič Jonjin uzima umetničko ime Rakitin.

Ubrzo potom, Rakitin biva angažovan u Teatar-studiju, kojim je rukovodio buntovni Vsevolod E. Majerholjd. Članovi ovog Studija bili su uglavnom mladi glumci angažovani na nalaženju novih teatarskih formi. U podmoskovskom mestu Puškino, Rakitin u sastavu ove trupe provodi celo leto i zajedno spremaju komade Meterlinka, Hauptmana i Ibzena. Studio je kratko vreme postojao, do jeseni 1905. godine. [1] Nakon toga je Rakitin režirao i glumio u Tiflisu (Tbilisi) od 1906. do 1907, u Moskovskom hudožesestvenom teatru od 1908. do 1911; od 1912. do 1917. reditelj je Aleksandrinskog teatra u Petrogradu.
Tokom Oktobarske revolucije 1917. zatekao se u Petrogradu i već kao afirmisani reditelj i asistent Majerholjda – člana pozorišnih odbora i komisija. Pošto su usledile nepodnošljiva glad, smanjene mogućnosti za profesionalni rad, a sam Rakitin nije delio ideje “crvenih”, preselio se na imanje rođaka pored Gomelja (današnja Belorusija), gde su mu već bili žena i jednogodišnji sin Nikita. Nakon toga kreću stalne selidbe i poneki angažman u Kijevu, Harkovu, Odesi i na Krimu
Stigavši u Carigrad, 1920. napušta otadžbinu, u koju se nikada više neće vratiti.
Iako je imao nameru da se iz Carigrada preseli za Pariz,na poziv Milana Grola, upravnika Narodnog pozorišta u Beogradu 1921. ulazi u svet jugoslovenskog i srpskog pozorišta u kojem će ostati do kraja. U tim veoma mukotrpnim počecima rada na srpskim prostorima, sarađivao je sa rediteljem Mihailom Isajlovićem.
Između dva rata, režirao je 90 dramskih dela (tragedije, vodvilje, komedije) i 8 opera. Takođe je pre rata sarađivao sa srpskim listovima u ruskoj emigrantskoj štampi. Tu je objavljivao pozorišne rasprave, sećanja na savremenike i svoje uspomene. Bio je aktivan u emigrantskim organizacijama, redakcijama novina, amaterskim pozorišnim trupama, u Savezu ruskih pisaca i novinara u Jugoslaviji. Odlikovan je ordenima Sv. Save 4. i 3. reda (1923. i 1940).

Rakitin je sve do 1947. režirao u beogradskom Narodnom pozorištu, ali je gostovao i u Skoplju (1922/23) i u Sarajevu (1923/24).

Za vreme Drugog svetskog rata, bio je teško bolestan, preživeo je nekoliko operacija zbog čega je ležao više od dve i po godine. U tom periodu režirao je samo dve predstave. Nakon rata, zbog određenog ideološkog neslaganja, na Gligorićevu inicijativu, Rakitinu je 1946. oduzeta režija “Kola mudrosti dvoja ludosti” Ostrovskog i biva penzionisan kao nepodoban.

Tokom leta iste godine gostuje tri meseca u Novom Sadu i režira tri predstave (Molijerovog “Tartifa”, Gogoljevog “Revizora” i tri Čehovljeve jednočinke: “Medved”, “Prosidba” i “Svadba”), a sezonu 1946/47. honorarno režira u Šapcu.

Naredne sezone (1947/48) Rakitin je reaktiviran i postavljen za stalnog reditelja Srpskog (tada Vojvođanskog) narodnog pozorišta u Novom Sadu, u kojem ostaje do smrti, 1952. godine. U tom periodu (1947—1952) na sceni Srpskog narodnog pozorišta postavio je na scenu deset predstava.

Pored rediteljskog posla Jurij Rakitin se bavio i pedagoškim radom kako u Beogradu, tako i u Novom Sadu. U Glumačkoj školi u Beogradu kod njega su učili: Raša Plaović, Mata Milošević, Milan Ajvaz, Dara Milošević, Nevenka Urbanova, Bora Hanauska, Teja Tadić i drugi. Glumu je predavao u Novom Sadu, prvo u Dramskom studiju, a potom u Državnoj pozorišnoj školi. Režirao je dve predstave (1949) svojih učenika, među kojima su se isticali Stevan Šalajić i Mira Banjac.

Sahranjen je u Novom Sadu, na Ruskoj parceli na Uspenskom groblju. Njegova zaostavština (dnevnici, dokumenta, rukopisi, fotografije) nalaze se u velikom broju u Pozorišnom muzeju Vojvodine.
Na otvaranju izložbe u Beloj Crkvi prošle nedelje govorio je i Vladimir Kasteljanov, potomak ovdašnjih Belih Rusa, poslednji preživeli u ovom mestu. Kasteljanov je i osnivač malog porodičnom mauzoleja Ruska soba u kojem se čuvaj memorabilije vezane za bistvovanje ove zajednice u Beloj Crkvi. Kada sam pre dve godine posetio ovo mesto imao sam prilike da na zidovima vidi, 53 crteža i akvarela, na kojima su sva veća mesta na putu od Rusije do Bele Crkve, koje je uradio rođeni deda Vladimirove supruge Valentine, Ivan Pavlovič Trofimov. Ovde se čuva i dedin štap, u koji je on urezivao imena važnijih mesta sa datumima, na putu od Poltave i Vladikavkaza, Sevastopolja – sve do Bele Crkve.
Izložba se do 21. februara može videti u Narodnom muzeju u Beloj Crkvi, dan kasnije biće predstavljena beogradskoj publici u Ruskom domu a već 27. februara seli se u Dom kulture u Novom Bečeju, još jednom centru Belih Rusa u međuratnom periodu.