Julijana Kiš
Spread the love

Životna ispovest vajarke Julijana Kiš, muze Jovana Soldatovića koja je tokom studentskih demostracija u Beogradu 1968. gledala kako milicija u zgradi Akademije tuče “sve što liči na čoveka” pa i Veneru od gipsa; a na Petrovaradinskoj tvrđavi u čijim ateljeima boravi više od pola veka družila se i susretala sa brojnim umetnicima koji su obeležili epohu

Vajarka Julijana Kiš (79) nas dočekuje ispred Akademije umetnosti na Petrovaradinskoj tvrđavi. Naslanja se na dva štapa, oba kolena su joj u lošem stanju. Dok hodamo ka ateljeu njene prijateljice tapiseristkinje u kojem ćemo raditi intervju (pošto su u njenom “kerovi koji ne trpe druge ljude”), Julijana priča o tome kako se povredila.

“Pala sam sa bedema Tvrđave! Bila sam nestašna devojka!”, kaže kroz osmeh: “Bilo je to pre dvadeset godina. Išla sam u deo prema Dunavu koji smo mi umetnici iz ateljea na Tvrđavi zvali Prokleta šuma. U taj deo niko nije ulazio ali meni su trebala drva a nisam imala para da ih kupim. Padala je kiša tog dana i bilo je klizavo. Videla sam jedan lep brest i odsekla ga. U jednom momentu sam se okliznula i pala. Bol je bio stravičan, nisam mogla da se pomerim. Pao je već mrak, u to vreme nisam imala mobilni telefon. Gledam Dunav i svetla Novog Sada a ja ne mogu da se pomeram!”

Bila je pozna jesen i Julijana je znala da će da se smrzne ako ostane tu. “Uzela sam to drvo u jednu ruku. Neću da ga ostavim, jer sve ovo ne bi imalo smisla! Dopuzala sam do ateljea sa drvetom u ruci, sa tim drvetom na leđima kao Isus sa krstom!”, prepričava Julija epizodu posle koje je ostala gotovo nepokretna.

Na Juliju mi je skrenula pažnju Dragana Garić Jovičić, kustoskinja-istoričarka umetnosti autorka izložbe “Boško Petrović – skice za velika dela” koju do 9. aprila možete da pogledate u Muzeju Vojvodine. Uz izložbu Filip Markovinović je snimio dokumentarni film “Sećanje na Boška Petrovića” u kojem umetnikovi savremenici, prijatelji, studenti i ćerka govore o životu slavnog slikara, danima koje je provodio u ateljeu na Tvrđavi, putovanju fićom na Hvar, flaši vinjaka koju su popili u 7.00 ujutro pred dolazak jednog političara; idealima i zabludama tog vremna; spiskovima dugovanja (za slike koje je prodavao na rate) koje je upisivao na zidove ateljea a porodica ih je pronašla posle njegove smrti (“Nikada niko nije doneo novac!”). Tu je i priča o mozaiku koji se nalazi u Velikoj sali Skupštine Vojvodine a čiju prvu verziju su političari ocenili kao neadekvatnu i tražili mu novu “mnogoljudniju” što me je podsetilo na zahtev SPC Paji Jovanoviću da uradi za njih verziju “Seobe Srba” bez žena se decom i ovaca…

Među sagovornicima u dokumentarcu pažnju mi je privukla Julijana Kiš čija odsečnost i otvorenost potpuno odudaraju od njenih zrelih godina i narušenog zdravlja. Julijana, dugogodišnja muza slavnog vajara Jovana Soldatovića kaže kako joj je Boško Petrović rekao da će kada svi oni umru, njihova dela razgovarati među sobom. “I ja sam to doživela. Na jednoj izložbi bile su Jovine skulpture, Boškove slike i moj ‘Biciklista’ i ja sam videla kako oni razgovaraju!”, kaže na samom kraju filma Julijana.

Moja sagovornica je rođena 16. jula 1944. u Budimpešti gde je njena majka otišla da se porodi kod svoje sestre. Julijanina tetka u Budimpešti sakrivala je 10 Jevreja u jednoj sobici u svom stanu. Bilo je to vreme kada su nakon aprila 1944. nemačke trupe okupirale Mađarsku i započele Holokaust. Julijana je imala i polusestru koja je bila četiri godine starija a njena majka je rodila iz veze sa jednim Jevrejom. Nju je ostavila kod svoje sestre (Julijanine tetke) u Budimpešti.

Oca koji je iz Bačko Petrovog Sela, Julijana nikad nije upoznala. “Mamina majka, moja baka joj je rekla: ‘Ako je ćerka, nemoj da dolaziš kući!’ Nisu puno marili za žensku decu! Mi Mađari smo po tom pitanju gori od Crnogoraca. Bili smo mesec dana u Budimpešti i vratile se u Novi Sad, još je trajao rat! Svoju polusestru sam ponovo videla tek posle 12 godina jer je posle bila Rezolucija Informbiroa i nije bilo kontakata sa Mađarskom!”, priča Julijana.

Julijanina majka je radila kao čistačica za Železničkoj stanici u Novom Sadu gde je upoznala šefa stolarske radionice sa kojim je dobila sina. “On i mama su se posle venčali, ja sam bila deveruša na svadbi i brat je bio na svadbi. Dobila sam očuhovo prezime Kiš. Iako je bio sedam godina mlađi od mene, brat je umro od raka pluća, pušio je četiri kutije cigareta dnevno. Ja sam pušila tri kutije dnevno i zaočinjala četvrtu. Onda sam shvatila sam da bacam pare i trujem se!”, kaže moja sagovornica.

Posle završene gimnazije Julijana je upisala Višu pedagošku školu gde je bilo mnogo njoj omiljenog crtanja. Kod profesorke Radmile Graovac koja joj je predavala keramiku i vajarstvo Julijana je uradila nekoliko ženskih figura. Jednog dana vajar Jova Soldatović koji je tamo takođe radio kao profestor video je Julijanine radove i preporučio joj da upiše Akademiju umetnosti u Beogradu.
“Primili su me na treću godinu Akademije umetnosti u Beogradu, dve godine Više pedagoške su mi priznali jer su bili jako zadovoljni radovima koje sam donela. Bila sam teška sirotinja. Delila sam sobu u suterenu jedne vile na Senjaku sa jednom koleginicom sa Akademije. Nismo imali grejanje pa smo, kada je pada sneg, otvorili prozor da uđe toplota u sobu. Napolju je bilo toplije nego unutra. U sobi je bio jedan krevet i jedna fotelja. Nisam mogla da spavam u fotelji i požalila sam se mami koja je našla jedan ram sa žicom koji smo vozom iz Novog Sada odneli u Beograd. Sa stanice Topčider nosile smo taj ram na leđima, malo mama, malo ja!”, priča ona. Pomislio sam kako je u pola sata razgovora sa Julijanom ovo već drugi motiv “nošenja krsta” na leđima. “Pošto ram nije imao noge, mama i ja smo četiri panja stavili ispod i dušek preko i tako sam i ja dobila krevet!”.

Julijana je bila i savremenica studentskih demonstracija tokom “varljivog leta” 1968. “Bilo je divno, spavali smo tri dana u biblioteci na Akademiji u Rajićevoj. Moja koleginica sa studija Makedonka Aneta Svetijeva i ja smo bile na kafi kada je u jednom momentu naišla masa ljudi koju je potisnula policija. Svi smo ušli u Akademiju. Nedugo zatim, milicija je razvalila vrata i koga god su zatekli unutra krvnički su ga tukli. Čak je i Venera od gipsa dobila batine. Tuki su sve što je ličilo na čoveka! Jedan student Crnogorac je stao ispred nas da nas zaštiti i podigao ruku – toliko su ga jako udarili da su je slomili!”

Posle studija Julijana se vraća u Novi Sad i nastavlja svoje višedecenijsko druženje sa vajarom Jovanom Soldatovićem čija je bila muza. Pokazujem Julijani njenu davnu fotografiju u kupaćem kostimu u Dubrovniku na Fejsbuk profilu koji joj je otvorio rođak. “Da, bila sam zgodna! Neki stranci mi sad pišu na Fejsbuku, udvaraju mi se preko te fotografije, misle valjda da i danas tako izgledam!”, kaže kroz smeh.

Julijana je tokom svoje karijere izlagala na više kolektivnih i samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu, učestvovala na brojnim likovnim kolonijama, dobila je Omladinsku oktobrasku nagradu Grada Novog Sada 1969, Prvu nagradu na Likovnim susretima u Subotici 1970, Drugu nagradu za spomenik u Adi (1971); “Zlatno dleto Beograda (1973); Otkupnu nagradu Hercegnovskog zimskog salona (1978) i brojne druge.

Priča mi da je za vreme socijalizma po narudžbini radila statue lokalnih revolucionara za opštine po Vojvodini: “Od nečeg je moralo i da se živi!”

Julijana je osam godina predavala u Višoj pedagoškoj školi koja se ugasila i ona je ostala bez posla: “Na Akademiju koja je tada osnovana nisu hteli da me prime kao predavača. Živela sam jako teško, na momente je morao i Crveni krst da mi pomaže! U to vreme mi se dogodilo i ovo sa kolenima! Danas mi je bolje, imam solidnu penziju a jako sam štedljiva pa nekako preživljavam!”
Vraćamo se na priču o Bošku Petroviću njenom kolegi umetniku i komšiji iz ateljea na Tvrđavi: “Jednog dana dolazim ja i zatičem gomilu sveta oko Boška, doživeo je infarkt. Čekali su Hitnu pomoć koja nije stizala. Stavila sam ga na zadnje sedište mog ‘fiće’ i krenula ka Insitutu u Sremskoj Kamenici. U jednom momentu sam čula da krklja pozadi, dala sam gas, preko livade, travnjaka, cveća… Uletela sam u bolnicu i počela da vičem: ‘Boško Petrović, poznati slikar, profesor Akademije ima infarkt!’ Pošto nije mogao da hoda stavili su ga na hoklicu da sedne i nosili tako uz stepenice! Posle toga Boško je otišao na oporavak u Opatiju. Tamo je posle izvesnog vremena oslepeo. Kada su ga snimili, otkrili su tumor na mozgu. Od toga je i umro!”

Noće je pala nad Tvrđavom dok se rastajemo od Julijane. Iz prozora Akademije čuju se zvuci klavira, neki student vežba u nedeljno predvečerje. Ateljei na Tvrđavi ove godine prvi put posle dužeg vremena postali su “legalni”, njihovi “stanari” plaćaju za njih bar simboličnu sumu. Naš taksi odlazi a Julijana, na pragu devete decenije života žustro odmiče u pravcu svog ateljea koji pamti epohu punu mirisa duvanskog dima, vinjaka i genijalnosti jedne generacije umetnika koji su u tim oblacima živeli i stvarali.