Spread the love

Svestan rizika da ću biti optužen za endemsku prečansku “preosetljivost” izazvanu činjenicom da živim u gradu koji je vekovima bio pod upravom Beča i Pešte – izjavljujem: Zlatibor, taj “biser turističke ponude Srbije” – pravo je mesto na koje treba da odvedete gosta iz inostranstva željnog da oseti nepatvoreni šmek Srbije devedesetih. Etno park u kome su sačuvani svi relikti nedavne prošlosti: urbanistički haos, smeće na svim stranama, blatnjave i razlokane ulice pored višemilionskih kičastih vila, ćelavci sa zlatnim kajlama u džipovima iz kojih trešti turbo-folk, gomile ostataka hrane ispred i iza svih fast-food restorana/kioska…

Treba još? Ima još: nerazumno visoke cene hrane i pića, potpuno odsustvo inostranih turista (ako se izuzmu naši gastarbajteri), umesto da udišete svež vazduh – u nos vam ulaze izduvni gasovi iz auspuha stotine automobila koji imaju pravo da voze bukvalno svuda, najčešće tik uz pešačke staze… Da nas sa kioska ne gledaju naslovne strane novina sa Tadićevim likom na osnovu kojih se da zaključiti da se radnja događa u vreme predizborne kampanje u januaru 2008. godine – ništa me ne bi uverilo da nismo u devedesetim (Toma Nikolić, Mrkonjić, Čeda…).

Vikend za nama sam dakle sa porodicom proveo na Zlatiboru. Kada sam proteklih godina dolazio na Zlatibor – ili je sve bilo prekriveno snegom ili je u maju bilo sve zeleno. Ovog puta sam “pogodio” vikend kada je sneg počeo da se ubrzano topi i otkriva gomile smeća koje su bezbrižno spavale ispod debelih belih nalsaga proteklih nekoliko nedelja. Niz poluasfaltirane zlatiborske ulice potekle su reke prljave vode. Sve ono što izaziva pozitivne asocijacije na Zlatibor: svež vazduh, prirodne lepote, duvan čvarci, rakija klekovača, slatko od šumskih jagoda, pizze iz peći na drva…potisnuto je u stranu ružnom slikom urbanističkog haosa, smeća i opšteg nereda…

Jedina “svetla tačka” koju sam za ta tri dana boravka na Zlatiboru video bio je renovirani hotel “Mona” kao i besprekorno čisto i uređeno apartmansko naselje “Kraljevi konaci”. Jednom rečju, izgledaju kao da se ne nalaze na Zlatiboru.

U hotelu “Mona” prošle subote otvorena je izložba slika Mome Kapora. Ovaj vitalni 70-godišnjak (pre par dana je proslavio 70. rođendan) čiji sam tekst o nostalgiji za prvim fast-food kioscima sa kobasicama u posleratnom Beogradu čitao u NIN-u dok smo se penjali ka Zlatiboru, pored toga što piše sjajne knjige i novinske tekstove – bavi se i slikarstvom. I to ne amaterski. Kao što u tekstu o izložbi kaže Nikola Kusovac: “Samo dobro obavešteni znali su da je Momo Kapor pre četiri ipo decenije diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Nedeljka Gvozdenovića, akademika, člana SANU i Hercegovca…

Izložba je prodajna, cene su jake, “gastarbajterske” – od 4.000 do 5.000 eura po platnu. Neko će primetiti da se po istim cenama u beogradskim galerijama mogu kupiti dela istih formata recimo jednog Cileta Marinkovića ili Vladimira Dunjića, pa i Milana Konjovića. Ipak, Kapor je sada “u modi” a to svakako ima svoju cenu.

U noći između 13. i 14. januara proslavljena je pravoslavna Nova godina. Bez puno pompe, bez koncerta Željka, Cece ili Seke na trgu, sa tek par petardi i ponekom raketom vatrometa na oblačnom nebu.

Kada je svanulo Kusturica i Koštunica su u Drvengradu otvorili festival “Kustendorf” (što u prevodu sa nemačkog znači “Kustino selo” a ne “Kustino brdo” kako su javile “TV novosti”). Festival je otvoren tako što je Nele Karajlić obučen u popa držao opelo filmu “Umri muški 4” i sahranio ga na “Groblju loših filmova”.

U Drvengradu je, inače, na poklonjenoj opštinskoj zemlji preko noći otvoren i hotel sa 4* sa spa centrom i bazenom. Pa neka antiglobalisti iz celog sveta plate i uživaju.