Seoba Srba: "Pančevačka verzija"
Spread the love

KULTURNA BAŠTINA VOJVODINE: Filmske priče iz Narodnog muzeja u Pančevu

“Nevin ležim u zatvoru od 6.11.1950. Lofej Rada”, “15.7.1941. osuđen sam na strogu tamnicu zbog ubistva… (izbrisan ostatak rečenice)”. Ovo su neki od “grafita” koji su ispisani na zidovima zatvorske ćelije u podrumu Narodnog muzeja u Pančevu, nekadašnjeg Magistrata. Direktor muzeja, Miroslav Birclin odveo nas je u podzemlje zgrade koje je nekada služilo kao tamnica. Na zidovima je prava mala istorija ovih prostora: pre Velikog rata, za vreme Austrougarske ovde su zatvarani kriminalci i prestupnici svih nacija (natpisi su na srpskom, nemačkom i mađarskom), kasnije u ratu – srpski rodoljubi; između dva rata zgrada je postala muzej da bi Nemci u Drugom svetskom ratu ponovo podrume pretvorili u kazamate u koje su zatvarani komunisti i Jevreji (o čemu svedoči i jedna Davidova zvezda na zidu). Posle rata ovde se ponovo smeštaju kriminalci ali i “kulaci” i ostali “neprijatelji narodne vlasti”. Tako je bilo sve do 1963. kada je u zgradi Magistrata ponovo otvoren muzej.

Zgrada muzeja iz 1838. je impozantna ali u dosta lošem stanju, direktor nam priča da postoji plan za detaljnu rekonstrukciju, u potrazi su za novcem za to iz evropskih fondova.

Muzej je na 20 minuta vožnje od centra Beorada i krije toliko zanimljivih priča da je prava šteta što jako malo ljudi zna šta sve ovde može da vidi, čuje i sazna.

U kancelariji direktora – jedan Lubarda i veliki portret kralja Petra II iz vremena kada je još bio dečak i dok je spomenik njegovog dede stajao na trgu. Nesrećni mladić će u puču 27. marta 1941. biti proglašen kraljem, par dana kasnije će da pobegne iz zemlje, sin Aleksandar, prestolonaslednik, rodiće se 1945. u tuđini, u apartmanu 212 hotela “Kleridžis” u Londonu. Obojica će se kasnije, svaki na svoju stranu, potucati po svetu od jednog hotela do drugog, od Mici Lou do brazilske princeze Marije Glorije, od jedne nesreće do druge.

“Crnogorci u Banatu”, pomalo neočekivana izložba u Svečanom salonu muzeja, postavljena povodom 100. godišnjice prve i 75. godišnjice druge organizovane kolonizacije. U stalnoj postavci muzeja na svaka dva metra neka zanimljiva priča. Deo eksponata potiče od porcelana i nameštaja koji su Nemci ostavili za sobom dok su bežali u septembru 1944. ili pak odvođeni u logore mesec dana kasnije. Zahvaljujući Mihovilu Tomandlu, antifašisti koji je bio zadužen da sakupi i popiše pokrentnu imovinu pančevačkih Nemaca koja je na ovaj način izbegla da bude razvučena u “Hitler vašaru” kako su po mestima Vojvodine nazivali otimačinu predmeta iz nemačkih kuća od strane pojedinih starosedelaca između oslobođenja i dolaska prvih kolonista. Tomandl je bio upravnik Gradske biblioteke od 1944. do 1953. a nakon toga postavljen je na čelo Gradske državne arhive odakle je 1959. i penzionisan.

Tu je meta u koju je austrijski car Franc Jozef pucao prilikom posete Pančevu 17. jula 1852. Mladi, tek krunisani car (imao je 22 godine) posetio je tom prilikom i strelište a sa njim su bili knez Aleksandar Karađorđević, nadvojvoda Albreht, Mehmedpaša, zapovednik Beogradske tvrđave, i Azis-paša.

Car je na strelištu iz puške Fridriha Kverfelda ispalio dva hica u specijalno pripremljenu metu. Pošto su pogoci bili slabi, Đorđe Vajfert mu je pružio svoju pušku, izrađenu po specijalnoj porudžbini, iz koje je car ispalio pet metaka. Za tu pušku je izrađena specijalna kutija sa carevim inicijalima, koja se čuva u muzeju strelišta a iz nje se nije više gađalo. Meta izbušena mecima-pogocima, koji su zaliveni voskom za pečaćenje i u koju su utisnuti inicijali FJ (prstenom cara), kao i puška Đorđa Vajferta, čuvaju se u Narodnom muzeju Pančeva, u posebnoj vitrini. Počev od 1852. godine, u Pančevu se svakog 18. avgusta održavalo se gađanje u kraljevsku metu, koje je trajalo sve do 1918.

Tu su i slika Konstantina Danila “Arhimandrit Kengelac”, zbirka slika Uroša Predića (za koju na žalost ne postoji adekvatan prostor za izlagane pa čami u depou) kao i zastava Srpskog Vojvodstva iz 1848. sakrivena za vreme revolucije i pronađena na tavanu Uspenske crkve, između dva tornja.

Znate li ko je napisao stihove: „Ah kad tebe ljubit ne smem, drugu ljubit neću ja“? Nisam ni ja znao sve do ove posete.
Reč je o pančevačkom proti Vasi Živkoviću, koji je ove stihove u pesmi “Moji jadi” napisao 1857, dve godine nakon što mu je umrla supruga Ana. Proti Vasi je posvećena jedna vitrina u muzeju a njegovo ime nosi i mala ulica iza Uspenske crkve.

Niste verovatno znali a nisam ni ja – prota Vasa je autor i drugih poznatih stihova: “Rado ide Srbin u vojnike” za koje se veruju da je narodna poezija a zapravo je reč o Živkovićevoj poemi “Graničarska pesma”. Većna iz naše generacije ovu pesmu zna uz nastavak “Riblje čorbe” – “…dva ga vuku a trojica tuku”. Valjda i jedna i druga pesma, i Vasina i Borina oslikavaju duh vremena u kojem su nastale.

Za kraj ove reportaže, evo priče po kojoj bi mogao da se snimi film poput “Žena u zlatnom” o Klimtovoj slici Adela Bloh Bauer. Reč je o “Seobi Srba”, uz “Kosovku devojku” sigurno najpoznatijoj slici u Srba.

Srpska pravoslavna crkva je slavnom slikaru Paji Jovanoviću za Milenijumsku izložbu u Budimpešti 1896. godine naručila sliku sa temom seobe Srba pod Arsenijem Čarnojevićem 1690.

Kada je patrijarh Georgije video sliku, bio je nezadovoljan prikazom seobe, naročito zbog prikaza ovaca i kola koja nose žene i decu, rekavši da izgledaju kao „rulja u bekstvu”. Izvor patrijarhovog nezadovoljstva bio je različito tumačenje onoga što je prvobitno dovelo do seobe. Crkva je tvrdila da je patrijarh Arsenije jednostavno odgovorio na poziv Svetog rimskog cara da krene na sever. Nakon što je proučavao istorijske izvore, Paja Jovanović je stekao utisak da je strah od osmanske odmazde, a ne želja da se zaštite habzburške granice, navela Srbe da napuste svoja ognjišta. Jovanović je vratio sliku u svoj atelje i promenio je prema patrijarhovoj želji. Uklonio je ovce, drvena kola, ženu i njenog sinčića, postavljajući stilizovane ratnike na njihovo mesto.

Ta slika nalazila se u Sremskim Karlovcima, ustaše su je tokom Drugog svetskog rata odnele u Zagreb odakle je posle rata vraćena i danas se nalazi u Patrijaršiji.

U isto vreme Jovanović je uradio sliku prema svojoj prvobitnoj zamisli i ona je danas ovde u Pančevu. Sliku je Jovanović prodao advokatu i kolekcionaru Petru Nikoliću iz Zagreba, uz pravo na objavljivanje litografskih reprodukcija narednih pedeset godina. Te reprodukcije su postale veoma popularne i mogle su se naći u viđenim srpskim kućama u prvoj polovini 20. veka. Kako je Pančevačka verzija bila prva litografska reprodukcija, ujedno je i postala najpoznatija verzija slike. Bila je izložena i na Univerzalnoj izložbi u Parizu 1900. Tokom Drugog sv. rata Nikolić je bežavši pred ustašama, sliku doneo u Pančevo i pre odlaska u Ameriku ostavio je kod svoje sestre. Ona je skrivala smotanu ispod kreveta do sredine šezdesetih kada je jedan Pančevački antikvar na njenom tavanu slučajno naišao na ram sa natpisom “Paja Jovanović: Seoba Srba”. Posle dužeg ubeđivanja gospođa je priznala da je i platno kod nje a tadašnji gradonačelnik Pančeva je uspeo da izdejstvuje da grad u kojem je nađena dobije pravo prečeg otkupa iako su veliko interesovanje za sliku pokazali i Narodni muzej u Beogradu i Galerija Matice srpske u Novom Sadu.

U toku Drugog svetskog rata Paja Jovanović je po privatnim porudžbinama napravio još dve slike od kojih je jedna u SAD a drugoj se gubi svaki trag.

Dok odlazimo iz muzeja puni utisaka, direktor nam kaže: “Morate da pogledate još i ovo!”. Izložba “Mozaici iz nekog drugog univerzuma” slikara i restauratora Milana Ćuka koji je svoje vizije popularnih strip-junaka Supermena, Spajdermena, Betmena i ostalih – ovekovečio u tradicionalnoj tehnici mozaika.

Kišni dan u Pančevu pred nas postavlja još nekoliko izazova o kojima ću pisati u narednom broju:
Priča o generalu Konstantinu Smirnovu, komandantu odbrane luke Port Artur u Rusko-japanskom ratu 1904. koji je sahranjen na pančevačkom groblju; statue Sv. Florijana i Sv. Ivana Nepomuka; Uspenska i Preobraženjska crkva; dva bisera kojih više nema – pančevačka sinagoga i spomenik kralju Petru Prvom Oslobodicu i dva svetionika koji vam na ušću Tamiša u Dunav pokazuju put ka Pančevu.

(Objavljeno u listu “Dnevnik” 17.01.2021.)