Seoba Nemaca: Slika Stefana Jegera
Spread the love

KULTURNA BAŠTINA VOJVODINE: Vrbas (2)

Pavle Orbović, kustos Gradskog muzeja u Vrbasu otključava nam vrata ovog prostora koji krije malu, ali iznenađujuće kvalitetnu i dobro organizovanu postavku. Pokazuje nam kartu arheoloških lokaliteta u okolini mesta i vi shvatate da je gotovo ceo pojas uz severnu obalu Velikog bačkog kanala – bogat nalazištima od Neolita preko Bronzanog doba do ostataka srednjovekovnih naseobina. Neki od lokaliteta nepovratno su uništeni prilikom jednog od pokušaja čišćenja kanala. Zaštitni znak muzeja je kopča sa ogrtača koji su nosili Stari Sloveni a koja je pronađena u okolini Vrbasa.

Tako stižemo i do 17. i 18. veka i velike seobe na ove prostore – Srba sa Juga i Nemaca, Slovaka i Rusina sa severa. Tu su izložene reprodukcije dve slike koje simbolišu doseljavanje dva naroda na ove prostore – „Seoba Švaba” Stefana Jegera i “Seoba Srba” Paje Jovanovića.

Seoba Nemaca: Slika Stefana Jegera
Seoba Nemaca: Slika Stefana Jegera

Reprodukcije ove dve slike imale su mnoge građanske, nemačke odnosno srpske kuće u Vojvodini. O “Seobi Srba”, posebno ovoj verziji sa ovacama i ženom sa detetom pisao sam u reportaži iz Narodnog muzeja u Pančevu.

Da bi se Srbi, Nemci i ostali mogli uspešno nastanjivati na ovim prostorima morao je da se dogodi jedan preduslov: prokopavanje Velikog bačkog kanala (Francov kanal, Kanal kralja Petra, Kanal Dunav-Tisa-Dunav).

Ovaj posao je obavio Jožef Kiš, rođen u Budimu 1748, umro u Somboru 1814. i sahranjen u Vrbasu.

Nepravedno sklonjen: Jožef Kiš, graditelj Velikog bačkog kanala
Nepravedno sklonjen: Jožef Kiš, graditelj Velikog bačkog kanala

Kanal Dunav–Tisa je 1802. na završetku radova bio dugačak 14,5 austrijske milje, odnosno 110 kilometara. Plovidba od Bezdana do ušća Tise u Dunav skraćena je za 258 kilometara. Značaj ovog skraćenja još je uočljiviji kada se ima u vidu da su u to vreme brodove vukli ljudi ili stoka. Time je plovidba od Bezdana do Gradišta skraćena za 10 dana, a u obrnutom, uzvodnom smeru, čak 20 dana. Značajno je povećana i bezbednost plovidbe, koja je na Dunavu bila ugrožena, te se ponekad mesecima prekidala zbog velikih pljuskova, poplava i jakih vetrova.
Podsticaj koji su dobili trgovina, manufaktura i saobraćaj uticao je na ubrzan razvoj naselja koja su ležala uz Kanal: Apatin, Sombor, Crvenka, Kula, Vrbas, Srbobran i Bečej. Naročito je značajna melioraciona funkcija kanala, pogotovo u deonici istočno od Vrbasa. Kanalisanjem, močvarna dolina Crne bare postala je dvostruko korisna, i kao plovni i kao drenažni kanal. Prostrani zamočvareni tereni duž obala Kanala su isušeni i pretvoreni u plodno poljoprivredno zemljište.

Kako to često biva, nakon jedne anonimne prijave, Jožef Kiš je smenjen sa svog položaja i nije nadgledao završetak radova na iskopavanju kanala.

Ekološka katastrofa: Kanal Dunav-Tisa-Dunav danas
Ekološka katastrofa: Kanal Dunav-Tisa-Dunav danas

Najnaprednije inženjersko delo melioracije sa kraja 18. i početka 19. veka danas je, na žalost poprište ekološke katastrofe. Kako su mi u Vrbasu rekli – do fabrike “Vital” voda je čista i u njoj se može kupati. Posle fabrike – voda je zatrovana. Ljudi koji žive uz kanal i pored fabrike masovno obolevaju od malignih bolesti. Prelepi grad sa fasicnantom istorijom – danas je žrtva nesposobonosti da nametnu i minimalni ekološki standardi.

Prokopavanje Velikog bačkog kanala i kasniji prolazak železničke pruge uslovio je privredni procvat Novog Vrbasa, posperitet i lagodniji život stanovništva. Vremenom se izdvajaju pojedinci koji stiču znatan imetak. Pod uticajem najbližih centara Evrope, Beča i Pešte, u Vrbasu se formira građanski sloj koji prati evropski način življenja i modu. Na prelazu iz 19. u 20. vek grade se vile s ajnfort kapijama i bogatim fasadama u tada dominantnom secesijskom stilu. Nameštaj se doprema iz Beča, Pešte i drugih gradova Habzburške monarhije i Evrope. U Vrbasu se prate i čitaju časopisi o aktuelnim modnim detaljima. Razvoj Novog Vrbasa privlači brojne porodice iz okolnih mesta pa se broj stanovnika vremenom uvećao. Od malog kolonističkog naselja, Novi Vrbas postaje centar društvenih i kulturnih dešavanja Bačke. Značajan uticaj na formiranje građanske klase u Novom Vrbasu imalo je i većinsko, protestantsko stanovništvo sa jakim konekcijama širom Evrope i sveta. U periodu između dva svetska rata Stari Vrbas, u razvoju, sustiže Novi Vrbas.

Period između 1890. i 1914. globalno poznat kao Lepa epoha – Belle Epoqe ostavio je velikog uticaja i na odevanje stanovnika Vrbasa. Ženska moda je jednostavna, praktična i funkcionalna. U svakodnevnom životu sve češće postaje dvodelno odevanje, suknja, bluza i dvodelni kostimi. Šeširi su nezaobilazni delovi odevanja, a njih prate rukavice, lepeze i torbice. Pored balova i žureva, gde se moda promovisala i gde se obraćala pažnja na muzičko obrazovanje, na razmeđi vekova, žene se uključuju i u sportske aktivnosti. Modni detalji postali su sve uočljiviji na ulicama gde se dame susreću u „špaciru“. Novi način života doneo je modne detalje u odevanju prilagođavajući se sportskim dešavanjima. Obavezan detalj bile su visoke kragne, kravate i bele leptir mašne. Od šešira nosili su se cilindri, polucilindri i Homburg šeširi. Leti su nosili najčešće slamnate šešire niskog cilindra ukrašene mašnom. Deca su oblačena po uzoru na odrasle, što je bio modni stil iz visokih krugova. Vrbaski krojači, putem časopisa, prate dešavanja u Evropi i u svojim radionicama šiju odela za ovdašnju gospodu po poslednjoj modi. Među najpoznatijim krojačima vredno je pomenuti Nikolausa Kirsta iz Novog Vrbasa. Na jednoj od fotografija vidimo Doroteu Doru Penc, rođenu Sekelj koja je bila Mis Vrbasa 1929.

Vozni red iz 1883: Bez promene 138 godina kasnije
Vozni red iz 1883: Bez promene 138 godina kasnije

Zanimljiv mi je bio i vozni red Austrougarske železnice iz 1883. godine. Uporedio sam ga sa današnjim – tada pre 138 godina iz Subotice se brže stizalo do Novog Sada nego danas. To će, naravno, promeniti izgradnja brze pruge Beograd – Budimpešta, ali stanje železnice u celoj zemlji je slično i nameće nam pitanje šta smo radili vek i po.

Kulturnim životom Vrbasa u ogledalu zavičajne štampe bavi se istoimena publikacija autorke Marije Orbović koja je počela da istražuje štamparstvo u ovom gradu u periodu 1872-1944. ali se ispostavilo da je rezultat njenog rada bio mnogo obimiji i složeniji. Fascinantna kulturna scena različitih naroda – Srba, Nemaca, Rusina, Jevreja i Mađara cvetala je na ovim prostorima u tom periodu i po svom sadržaju i tehnološkom napretku bila na potpuno istom nivou kao i scene u mnogo većim gradovima poput Novog Sada i Beograda ili u centrima matičnih država tih naroda. Primera radi, tokom tih šest decenija u Vrbasu je izlazilo čak 35 različitih magazina – informativnih, verskih, političkih, stručnih, reklamnih, zabavnih, književnih i pedagoških. Veliki broj tih magazina bio je dvojezičan jer su izdavači želeli da obuhvate što veći deo čitalaca ove multikulturne zajednice. Bilo je i takvih niša kakav je na prime – “Pčelarski magazin” koji je na srpskohrvatskom jeziku izdavala Jugoslovenska pčelarska industrija “Ludvig Ricman” sa sedištem u Novom Vrbasu koja je proizvodila opremu za gajenje pčela.

U jednoj od fioka muzeja naišao sam na predizborne plakate na srpskom, nemačkom i mađarskom – Ilije Milovančeva, oca novosadskog doktora Bate Milovančeva.

Pobedio na čelu građanske liste: Plakat Ilije Milovančeva na nemačkom i mađarskom
Pobedio na čelu građanske liste: Plakat Ilije Milovančeva na nemačkom i mađarskom

Ilija je kao Srbin između dva rata 7 godina bio predsednik Opštine Vrbas u kojoj je tada živelo svega 20% Srba. Pobedio je na čelu građanske, nestranačke liste koju je osnovao. Bio je osnivač Udruženja industrijalaca Dunavske banovine i predsednik Udruženja cigljara, jedan od najmlađih diplomiranih inženjera građevine sa završenim studijima u Lajpcigu i Bremenu.

Između dva rata bio je i predsednik Sportskog društva u Novom Vrbasu, predsednik mesnog odbora Aero-kluba u Starom Vrbasu, član upravnog odbora Nogometnog podsaveza u Subotici kao i predsednik Društva cigljara Dunavske banovine.

Zbog slanja pomoći narodnooslobodilačkom pokretu (sremskim partizanima), u znak odmazde, zapaljena mu je ciglana. Pod optužbom da je sarađivao sa partizanima, uhapšen je i sproveden u Novi Sad, a potom u okružni zatvor u Sombor. Iz zatvora je izašao uz visoku kauciju.
1944, u vreme dolaska Crvene armije i oslobođenja Starog Vrbasa, bila su dva pokušaja hapšenja posle koji je uz pomoć ruskih oficira otišao je u Austriju gde je zbog predratnih poznanstava dobio posao u struci, u državnoj službi. Postao je direktor Vinerberger ciglane u Gracu.
Bio je blizak saradnik Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbeglice u Beču. Pomagao je izbeglim licima iz Jugoslavije koji su bili u prihvatnim centrima u Austriji oko dobijanja azila i daljih odlazaka iz Evrope. Umro je u Gracu 1957. a 2004. njegovi posmrtni ostaci preneti su u Vrbas.

Gradski muzej u Vrbasu čuva najveću kolekciju slika svojih slavnih sugrađana oca i sina – Jožefa i Bele Pehana. Sa Jožefovom fantastičnom pričom sreo sam se pre tri i po godine kada je “Manual” organizovao izložbu posvećenu njemu u “Eđšegu” u Novom Sadu.

Vizije pakla: Slika Jožefa Pehana
Vizije pakla: Slika Jožefa Pehana

Jožef Pehan rođen je 21. februara 1875. u Čibu, danas Čelarevu. Otac je bio doseljenik iz Moravske, a majka, Marija Pardon, rodom iz sela Obrovac. Nakon razvoda roditelja Jožef se sa majkom preselio u Bačku Palanku. Nakon osnovne škole, radio je kao bravarski i molerski šegrt. Svojim radovima, ponajviše crtežima, privukao je pažnju palanačkih Nemaca. Sa slikarom Ferencom Ajzenhutom (čuvena slika “Bitka kod Sente” u zgradi Županije u Somboru, najveće ulje na platnu u Srbiji) upozano ga je kapetan Ferdinand Veber. Ovo poznanstvo je za Pehana predstavljalo životnu prekretnicu. Pod mentorstvom Ferenca Ajzenhuta 1889. Jožef Pehan je otišao u Minhen, gde je 1891. godine upisao Bavarsku umetničku akademiju. Bio je student u klasi profesora Nikolasa Gizisa (1842—1901). Nakon pola godine dobio je i stipendiju mađarske vlade, ali je iz nepoznatih razloga napustio akademiju. Kratko je boravio u Beču, a 1893. se vratio u Bačku Palanku.

Ispred svog vremena: Fotografija Jožefa Pehana u ženskoj odeći
Ispred svog vremena: Fotografija Jožefa Pehana u ženskoj odeći

Fotografski zanat izučio je u Novom Sadu. Godine 1897. sa porodicom se preselio u Novi Vrbas gde je otvorio fotografsku radionicu „Atelier del Monte” koja je u prvoj deceniji 20. veka bila jedna od najpoznatijih fotografskih radnji u Bačkoj. Foto-predloške koristio je kao „predstudije“ za mnoge slike i na taj način je fotografija imala značajnu ulogu u njegovom slikarstvu. Da je bio čitav vek ispred svog vremena svedoče i njegove fotografije u ženskog odeći sa šminkom i punđom na kojima se poigravao sa rodnim stereotipima.

Kao došljak u Novom Vrbasu vrlo brzo je postao popularan među meštanima Novog Vrbasa. Posle kratkog vremena kao slikar i fotograf, projektovao je zgrade, kupalište, muzičku i plesnu dvoranu za „Kasinu“ u Vrbasu, režirao pozorišne predstave, komponovao muzičke komade, formirao kvartet u kome i je i svirao, pisao drame, držao predavanja, oprobao se i u vajarstvu.

Izbijanje Prvog svetskog rata je surovo prekinulo nalet dinamičnog stvaranja i delovanja svestranog umetnika velikog potencijala. Mobilisan je 20. januara 1915, a 8. maja 1916. je usled srčanih tegoba povučen sa ratišta. Te godine je boravio u Beogradu kao ratni slikar, ostavljajući za sobom crteže i slike kao dokumentaciju. Po završetku rata, 1918. predstavio je samostalnu izložbu od 58 slika, 2 pastela, 48 crteža i akvarela.
Umro je u martu 1922. od srčanog udara. Sugrađani su priredili pogreb primeren njegovoj veličini, a prijatelj, vajar Ferenc Međeši isklesao je nadgrobni spomenik. Sin Adalbert Bela Pehan (1906-1986) takođe je bio akademski slikar. Njegov sin Bela je bio takođe poznati slikar, umro je 1986. Belin sin i Jožefov unuk Bela sa porodicom i dalje živi u Vrbasu.

Pogled na Veliki bački kanal: Spomenik na grobu Jožefa Kiša
Pogled na Veliki bački kanal: Spomenik na grobu Jožefa Kiša

Dok smo odlazili iz muzeja, Pavle nam je pokazao deo kolekcije koja se nalazi u njegovoj kancelariji pošto nije mogla da stane u izložbeni prostor i pokazao na nekoliko knjiga iz relikvija koje je dobio iz evangelističkog molitvenog doma. Već smo žurili i ja ga nisam saslušao do kraja. Sutradan mi je nekoliko prijatelja iz Vrbasa poslalo fotografije Evangeličkog molitvenog doma koji je dan nakon moje posete Vrbasu na osnovu odluke većine na 2. sednici Opštine Vrbas dozvoljeno rušenje objekta od istorijskog značaja iz 18. veka i gradnja poslovno-stambene zgrade na tom mestu.

Kako nam je rekao predsednik Crkvenog odbora Imre Gšveng, objekat nije bio pod zaštitom države i crkva ga je prodala uz obavezu da u zgradi koja će tu da nikne bude izgrađen manji molitveni centar. Meštani Vrbasa koji su imali uvid u projektnu dokumentaciju tvrde da će na ovom mestu da se gradi privatna vila sa bazenom. Ostaje nam da sačekamo i vidimo.