Spread the love

Da li su političke ambicije vladara, odsanjani a neostvareni nacionalistički mitovi, korupcija domaćeg establišmenta i drugi „tereti“ koji većina nacionalnih država nužno nosi sa sobom – zapravo najopasniji kancer koji izjeda napredak tih zajednica? Kako bi izgledale države i gradovi da su ustrojeni kao međunarodne korporacije? Da li bi profesionalni, nadnacionalni kosmopolitski menadžement čiji je zadatak isključivo ekonomski napredak zajednice (grada, regiona, države) i njenih članova – bolje funkcionisao od parlamenata i vlada izabranih na izborima, „voljom naroda“. Da li je „narod“ dovoljno kompetentan da zna šta je za njega dobro? Šta je garancija da pobednici na izborima neće prevariti narod i sprovoditi upravo suprotno od onoga što su govorili i obećavali u kampanji? Zvuči poznato?

Zastava slobodnog grada Gdanjska

Gradovi Gdanjski i Tandžir, svaki sa drugačijom istorijom, jedan u Evropi, na obali Baltičkog mora, drugi u Africi sa pogledom na Atlantik – između dva rata (Tandžir i nešto duže, do 1956.) imali su status „internacionalnih zona“. Gdanjsk (nemački – Dancing) je Versajskim ugovorom bio proglašen „Slobodnim gradom“ („The Free City of Danzing“) kojim je upravljao gradski Senat u kojem su sedeli i Nemci i Poljaci a bio je pod jurisdikcijom Lige naroda. Takvim stanjem nisu bili zadovoljni nacionalisti ni na jednoj ni na drugoj strani, Hitler je još u „Mein Kampf“-u pominjao „monstruoznost pozicije Dancinga“ dok su ulicama grada često (mirno) demonstrirali i Nemci i Poljaci, tražeći priključenje grada jednoj ili drugoj državi. Međutim, ekonomski pokazatelji su govorili suprotno – u luci Gdanjsk je 1912. pristalo 5.966 brodova, 15 godina kasnije – 1927. u luci Slobodnog grada Gdanjska – 13.892. Ako su tone istovarene i utovarene robe kriterijum – porast je 320%. Tokom tridesetih godina 20. veka Gdanjsk je izbio na prvo mesto kao najveća luka Baltika – ispred Stokholma, Kopenhagena, Šćećina, Rige i Lenjingrada! Zvanična valuta Slobodnog grada Dancinga bio je „Dancinški gulden“.

Zastava internacionalne zone Tandžir

U tom periodu Gdanjsk je poslužio mnogim nemačkim i poljskim Jevrejima kao odskočna daska za emigraciju u SAD. Iako pod uticajem nacista – nemačka većina u gradskom Senatu nije sprovodila „rasne zakone“ kao što je bio slučaj u samom Trećem rajhu ali i mnogim državama koje su mu bile bliske (čak je i Kraljevina Jugoslavija pod uticajem Nemačke – 1939. Zakonski ograničila upis Jevreja na fakultete i zabranila im trgovanje životnim namirnicama).U septembru 1939. Hitler naravno zauzima Gdanjsk kao jedan od prvih „trofeja“ na zvaničnom početku 2. Svetskog rata. U ratnim operacijama 1945. grad je gotovo potpuno sravnjen sa zemljom i kao takav „vraćen“ Poljskoj. Danas je to polumilionski grad, važan lučki, industrijski i turistički centar sa obnovljenom starom gradskom jezgrom – ali daleko od značaja koji je imao u vreme dok je bio Slobodni grad.

Tanadžir je takođe nakon Velikog rata, tačnije 1923. dobio status internacionalne zone. Kosmopolitski miks stanovništva (od 40.000 žitelja na početku 20. veka – 10.000 su bili Jevreji, 10.000 Evropljani i 20.000 Marokanci) bio je odličan temelj za prosperitetnu zajednicu pod internacionalnom upravom velikih sila: Velike Britanije, Francuske i Španije (kasnije su se priključili Italija, Belgija, Holandija i SAD). Do 1939. broj stanovnika je porastao na 60.000 a do 1950. na čak – 150.000.Ovaj period beleži veliki prosperitet grada u koji se doseljavaju brojni umetnici, pisci, holivudske zvezde ali i špijuni, mešetari i trgovci oružijem. Zvanična valuta bila je britanska funta. Tokom 2. Svetskog rata Tandžir je nakratko bio pod okupacijom Frankove Španije da bi 1945. povratio svoj predratni status „internacionalne zone“ i nastavio da privlači ljude iz celog sveta. Predstavnici velikih sila seli su u Rabatu 1952. i odlučili da 1956. Tandžir bude reintegrisan u Kraljevinu Maroko nakon čega sledi njegov višedecenijski ekonomski pad i urušavanje. Danas je Tandžir samo senka svoje nekadašnje slave.

Sličnih slučajeva bilo je širom planete mnogo u 20. veku: britanski Hong Kong, portugalski Makao, Mamel (današnja Klaipeda u Litvaniji) i mnogi drugi… Da li su savremeni „međunarodni upravitelji“ koje postavljaju UN, EU i današnje velike sile – korumpiraniji i nesposobniji od onih koje je između dva rata postavljala Liga naroda? Šta nam o tome govore iskustva Brčkog, Kosova i sličnih „teritorija“? Da li su današnje „nacionalne države“ ekonomski efikasnije i racionalnije od onih u međuratnom periodu? Da li je tranciciju bilo dovoljno obaviti u industriji i poljoprivredi tako što su se denacionalizovale ili privatizovale fabrike, šume i njive? Šta je sa najvećim „biznisom“ u svakoj od država (gradova, regija) – državnim aparatom i njegovim budžetom? Kako upravljanje sa njim profesionalizovati?

Da li možete da zamislite napredak npr. Novog Sada, Subotice, Osijeka, Dubrovnika ili Mostara sa gradonačelnikom Norvežaninom, gradskim menadžerom iz Finske i ministrom finansija iz Lucerna? Naravno, uz podršku najkreativnjih i najsposobnijih lokalnih profesionalaca. Svaki od njih sa platom od 10.000 eura – što bi poreske obveznike koštalo višestruko manje od miliona koje gutaju korupcionaške uprave gradova, pokrajina, država… Da li možete da zamislite takvu zajednicu? Ja mogu.